DOŽIVOTNA SLOBODA: Kristina Ljevak

 

23 Sep 2017 / MOBILNA KNJIŽEV…

DOŽIVOTNA SLOBODA: Kristina Ljevak

Poštovani/e,

ja sam Kristina Ljevak iz Sarajeva, dugogodišnja trudbenica u različitim oblastima kulture, žrtva prekarijata, sa desetogodišnjim iskustvom nekorištenja godišnjeg odmora.

Uređujem mjesečni magazin posvećen kulturi i društvenim pitanjima (Urban magazin), polugodišnji književni časopis (Bosanska Vila), urednica sam u Izdavačkoj kući Buybook i programska koordinatorica u Udruženju za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono. Povremeno sarađujem sa brojnim drugim medijima i ljudskopravaškim organizacijama. Poslove obavljam savjesno i na osnovu ugovora o djelu. Sve i da hoću, na odmor nemam kada.

A odmorila bih se od telefonskih poziva, mail-ova, poruka na Facebook-u i Viber-u, često sinhronizovanih, od iste osobe poslanih, valjda u strahu da u 21. vijeku mail neće stići do primaoca.

Odmorila bih se i od pitanja: „Da li si dobila mail?“

Prijao bi mi odmor od ljudi koji žele biti na naslovnoj stranici magazina i onih koji za naslovnu predlažu članove iz uže i šire familije. Od marketinških agencija koje zovu na doručke (degustacija paštete) i promotivne vožnje novih automobila (koje imamo privilegiju provozati i prije sajma u Frankfurtu!).

Odmorila bih se od pitanja – kad će honorar, koje postavljaju brojni saradnici/e kojima sam formalno nadređena a o čijim prihodima, visini i dinamici isplate ne odlučujem.

Prijao bi mi odmor od književnih autora/ica koji/e vjeruju da će im forma pomoći sadržaju i dizajner naslovnom stranicom i formatom knjige nadomjestiti sve stilske propuste u tekstu.

Odmorila bih se i od neznanih junaka i junakinja koji/e su posljednji put knjigu pročitali/e u srednjoj školi, ali su od tada do danas napisali pet. Neki i olovkom. Pa ako mogu da prekucam. Nema veze što su još kao mali otišli u Australiju naprimjer, te pisanjem demonstriraju elementarno nepoznavanje maternjeg jezika.

Odmorila bih se od nehonorarisanog otvaranja likovnih izložbi, jer šta je to meni, pet minuta posla, a umjetniku/ci zauvar. Od pisanja gratis predgovora. Od „ajde samo malo pogledaj valja li to šta, mali/a je talentovan/a“.

Odmorila bih se od intervjua sa uvijek istim ljudima, jer da bih stigla do novih trebala bih najprije negdje otići. A za putovanja budžeta nema. Ima mail. Pa intervjui izgledaju kao da su ih roboti pravili.

Odmorila bih se od pitanja: „Kad ćemo na kafu i kako to da ti uvijek imaš posla?“.

Odmorila bih se od čekanja tekstova, tuđih i vlastitih „probijanja“ rokova, dedlajna koji kao omča vise nad vratom, korigovanja razmaka između znakova interpunkcije i nove riječi u tuđem tekstu, od same sebe kojoj je potrebno oduzeti privremeno sva sredstva savremene komunikacije.

Dok ovo pišem, a mogla bih do sutra nabrajati, još uvijek ne vjerujem da je poziv stvaran.

Ako ima onih koji/e su više sagorjeli, lako ću podnijeti neuvrštavanje u plandovanje. Svakako imam previše posla. Ali sad barem znam od čega sam sve umorna. Možda meni, ustvari, ne treba odmor već samo jedan “normalan” posao.

Svako dobro i sve pohvale za ideju.

Kristina

 

No Comments

Post A Comment