Festival svetlosti / Ljubljana / 2009.

Internacionalna izloža „Reciklaža svetlosti“ u Ljubljani, Slovenija, 23.juna 2009.

Međunarodni festival Svetlosna gerila, u saradnji s Festivalom svetlosti u Beogradu.

Izvodi iz članka “Geografija umetničkog đubreta” Dragane Nikoletić: “Internacionalna izložba „Reci: luč (svetlost)“, u glavnom gradu Slovenije, Ljubljani, u okviru jednomesečnog festivala „Svetlosna gerila“, predstavila je tridesetak autora sa svih evropskih meridijana koji se bave izradom svetlećih objekata od prerađenih, već korišćenih materijala. Reciklaža je, inače, sve prisutnija umetnička okupacija i bazira se na otporu prema hiperprodukciji i konzumerizmu, pronalaženju lepote u starom.

Međutim, izlagači ovom prilikom nisu dočarali samo svoje lične pristupe reciklaži već su posredno, izveštavali o navikama bacanja i odlaganja smeća svojih sunarodnika. Jer, đubre mnogo govori o nama samima ali i komunalnim i drugim politikama u našim državama…

Veliki broj objekata Slovenci su bazirali na potrošnom materijalu iz nove kompjuterske ere, hard diskovima, disketama, delovima digitalnih aparata… dok su tri prilično dobra rashodovana automobila (opel korsa, fiat, škoda favorit) postale svetleće staklene bašte pune plastičnog kineskog cveća (u Srbiji eksponati ne bi odskakali od vozećeg proseka). Naravno, ima i izuzetaka, ali, oni deluju nekako srpski „retro“.

Predstavnici Srbije, veoma zastupljeni na izložbi, su u čitavu priču uneli notu nostalgije prema raskošnom obilju raspoloživog otpada, skoro zaboravljenom u ostalim, severozapadnijim zemljama ostalih predstavnika (Danci i Šveđani recimo, reciklaži pristupaju iz svog tradicionalno pročišćenog ugla, koristeći prirodne materijale ili savremene na jednostavan način, dok Irci starim smatraju čipkanu venčanicu i frak)

Srpskom umetniku (Goranu Deniću) nije bilo teško da nađe „set“ starinskih poštanskih sandučića i u njih uglavi fluerescentna elektronska ljubavna pisma, ili da rastavi starinske gelendere i držače za saksije i spoji ih sa industrijskim osiguračima za struju, ili (Dragani Nikoletić) da napravi svetlosnu mrežu od odbačenih rendeta…

Ako bi, međutim, neko (od Srba) poželeo (kao Marko Crnobrnja) da ode iz okvira korišćenog, i da novim „imitira“ staro, pa da od metalnog (kao vojničkog) tuša napravi noćnu lampu, morao bi da savlada par dobro nam poznatih problema. Kako da nađe majstora „kome se isplati“, koji hoće da ugradi baš takav deo, a ne neki „sličan“, i koji ume da uradi ono što se od njega traži. Upornost se i u ovom slučaju isplati, pa je Crnobrnja osvojio drugu nagradu.

 

Podrazumeva se da između dve gotovo susedne umetničke scene, srpske i slovenačke, postoje sličnosti, a njih je prevashodno dočarala klijentela na otvaranju izložbe. Publiku su mahom, kao i kod nas, činili prijatelji i kolege umetnika, novinarske ekipe i dežurni „blejači“ (sa po dve čaše u rukama). I tamo se, kao i ovde raspredaju priče o tome kako izlaganje nema smisla, kako je sve „već viđeno“, kako ne postoji tržište…”

 

No Comments

Post A Comment

Festival svetlosti / Ljubljana / 2009.

Internacionalna izloža „Reciklaža svetlosti“ u Ljubljani, Slovenija, 23.juna 2009.

Međunarodni festival Svetlosna gerila, u saradnji s Festivalom svetlosti u Beogradu.

Izvodi iz članka “Geografija umetničkog đubreta” Dragane Nikoletić: “Internacionalna izložba „Reci: luč (svetlost)“, u glavnom gradu Slovenije, Ljubljani, u okviru jednomesečnog festivala „Svetlosna gerila“, predstavila je tridesetak autora sa svih evropskih meridijana koji se bave izradom svetlećih objekata od prerađenih, već korišćenih materijala. Reciklaža je, inače, sve prisutnija umetnička okupacija i bazira se na otporu prema hiperprodukciji i konzumerizmu, pronalaženju lepote u starom.

Međutim, izlagači ovom prilikom nisu dočarali samo svoje lične pristupe reciklaži već su posredno, izveštavali o navikama bacanja i odlaganja smeća svojih sunarodnika. Jer, đubre mnogo govori o nama samima ali i komunalnim i drugim politikama u našim državama…

Veliki broj objekata Slovenci su bazirali na potrošnom materijalu iz nove kompjuterske ere, hard diskovima, disketama, delovima digitalnih aparata… dok su tri prilično dobra rashodovana automobila (opel korsa, fiat, škoda favorit) postale svetleće staklene bašte pune plastičnog kineskog cveća (u Srbiji eksponati ne bi odskakali od vozećeg proseka). Naravno, ima i izuzetaka, ali, oni deluju nekako srpski „retro“.

Predstavnici Srbije, veoma zastupljeni na izložbi, su u čitavu priču uneli notu nostalgije prema raskošnom obilju raspoloživog otpada, skoro zaboravljenom u ostalim, severozapadnijim zemljama ostalih predstavnika (Danci i Šveđani recimo, reciklaži pristupaju iz svog tradicionalno pročišćenog ugla, koristeći prirodne materijale ili savremene na jednostavan način, dok Irci starim smatraju čipkanu venčanicu i frak)

Srpskom umetniku (Goranu Deniću) nije bilo teško da nađe „set“ starinskih poštanskih sandučića i u njih uglavi fluerescentna elektronska ljubavna pisma, ili da rastavi starinske gelendere i držače za saksije i spoji ih sa industrijskim osiguračima za struju, ili (Dragani Nikoletić) da napravi svetlosnu mrežu od odbačenih rendeta…

Ako bi, međutim, neko (od Srba) poželeo (kao Marko Crnobrnja) da ode iz okvira korišćenog, i da novim „imitira“ staro, pa da od metalnog (kao vojničkog) tuša napravi noćnu lampu, morao bi da savlada par dobro nam poznatih problema. Kako da nađe majstora „kome se isplati“, koji hoće da ugradi baš takav deo, a ne neki „sličan“, i koji ume da uradi ono što se od njega traži. Upornost se i u ovom slučaju isplati, pa je Crnobrnja osvojio drugu nagradu.

 

Podrazumeva se da između dve gotovo susedne umetničke scene, srpske i slovenačke, postoje sličnosti, a njih je prevashodno dočarala klijentela na otvaranju izložbe. Publiku su mahom, kao i kod nas, činili prijatelji i kolege umetnika, novinarske ekipe i dežurni „blejači“ (sa po dve čaše u rukama). I tamo se, kao i ovde raspredaju priče o tome kako izlaganje nema smisla, kako je sve „već viđeno“, kako ne postoji tržište…”

 

No Comments

Post A Comment