18 Jan Ahmed Burić / Intrepunkcija, korupcija, Kiš, kiša.. / Čelobrdo 2016

Piše Ahmed Burić:

Interpunkcija, korupcija, Kiš, kiša

Na pijaci u Baru, punoj šarenila tezgi, otišao sam da kupujem stvari za ručak. I interpunkciju. Samo dvoje, prodavac i žena u narodnoj nošnji imali su takvu robu, pa sam nakon što sam obavio kupnju paradajza, maslinova ulja koje želudac neće mučiti kiselinom, okrenuo stolovima sa interpuncijskim znakovima. Žena u narodnoj nošnji me je spremno dočekala:

–          Evo, kod mene, brate, najbolje. Ti mi nijesi nešto od tačaka, odma’ te vidim, ali apostrofe i zareze – brate, ubijaš.

–          Tako je, gospođo- velim ja – samo me brine jedna stvar. Zar je zarezima i apostrofima, ista cijena?

–          Što misliš ti, da ja hoću da te prevarim? – obrecnu se ona. I nastavi: “Viđi, ako ti misliš da si pametniji što si godinu duže od mene bio na fakultet, da odma znaš da nisi. Uf, najmrzniji su mi ovi pametolozi; što stavi tačku zarez pa misli da je boga za bradu ufatio.

–          Nemojte gospođo, nisam tako mislio. – branim se ja.

–          Nisi đavla, znam ja šta si mislio. Eve, nek ti bude, uzmi po istoj cijeni i apostrofe i zareze, ionako ih mećeš i đe im je mjesto i đe nije. Nosi. Pa me kuni ako ne valja.

S cekerom punim zareza i apostrofa, dolazim do sljedeće tezge, gdje me čeka nasmijan sijedi prodavac. Namigne:

–          Slušao sam šta ste pričali. Ona vam je, gospodine, s mora, ne znaju vam oni ništa o interpunkciji, kad se digne voda, njima se ne može ni doći.

–          A otkud ste vi?

–          Pa, odavde, s brda.

–          Pa, to znači da se vama ne može doći, kad je nevrijeme.

On zastade.

–          Pa, šta ćete tamo kod njih? Evo kod mene, sve svježe.

–          Ali, uzeo sam već. – branim se ja.

–          Eno, uzeo. Pa, zatrebaće. Evo, ođe, četiri i po kile raznih znakova, po jedan euro…

–          To znači pet eura – brzo trznuh da pokažem orijentalnu vještinu cjenkanja, da oduševim Vesnu i Denića, da konačno jednom budem kockar, na pijaci, na parabrodu, u fikciji, bilo gdje.

–          A, gospodin mora da je Vodolija, reče on i pokopa sve moje nade da korumpiram Mjesec.

Uzeh znakove interpunkcije i skrušeno pođoh dalje. Mjesec februar bi jedini mogao biti nekorumpiran, možda zato što je kratak, a možda zato jer njegov odsjaj u Africi baca svjetlo na sve nas, uključujući i pijacu u Baru, taj festival interpunkcijskog šarenila.  

Nedjelja je, i sprema se kiša. “Sad će govna da padaju”, rekao bi Anin tata, kao Radovan III, a možda kao on sam. “Ne znam kakav je tebi tata bio, ali nama je bio tata i po rekao je Marko”, prije nego je počeo s puštanjem muzike, i nikad nije završio. Marko je kao mlađi brat, a i njegova je muzika baš takva – nešto mlađa od moje. Gregović govori kako je 30. septembar, i na nekom uređaju treba prebaciti, jer je već 2. oktobar, a interpunkciji, baš kao i rakiji, nije važno koji je datum, a nije ni meni. Navodi Pabla Escobara, ja ne znam nijednu njegovu misao, a ja kad nemam koga, citiram sebe, šta ću, to je najsigurnije:

“Nikad nisam bio u kokuznijoj varijanti, a da mi je bilo ljepše.”

Što i nije tačno, ali je moje. Inflacija publike u Podgorici me nije nimalo pogodila. “Danilo Kiša/ jebo te Danilo Kiša/ Danilo Kiša/ jebo te Danilo Kiša.” Ovo nije psovanje, jer ko bi psovao Kiša, nego su to izvikivali navijači Čelika iz Nikšića, svaki put kad bi trebala početi kiša. A pjevali su, naravno, na melodiju Guantanamere. I proslavljali Kiša.

Ovdje treba interpunkcija jer je to Branin citat, kad je on bio navijač Čelika iz Nikšića: pitao sam ga zašto nije navijao za Sutjesku, pa zar to nije formativni klub, a on mi je rekao da kad je on došao na studij u Nikšić da je sve bilo gotovo, s Jugoslavijom, i da to nije bilo važno. Kiša, njega svakako treba citirati, ali jedina njegova misao koja mi pada na pamet jeste da je nacionalizam posljednje utočište hulja, a i ona nije njegova, baš kao što ni moja nije da je nacionalizam paravan za pljačku. Ali, barem se trudim biti pošten. Kao i on, valjda.

U tom smislu, kao artefakt prilažem knjigu ulaznih faktura koju su Barbara i Brano pronašli u dugim šetnjama. Radi se o “Knjizi ulaznih faktura” , obrazac br.26/1, Savremena administracija, 80, što bi mogla biti godina izlaska knjige. U njoj je popisana imovina kosovskog odmarališta koje je bilo iznad plaže Kamenovo, i koje je još pod sporom, jer se tu ne gradi ništa.

Inače, svugdje se gradi, pogotovo na Sv. Stefanom gdje L.A. više ne ide jer su mafijaši izgradili kuću i skrili nebo. L.A. je naš komšija o čijem nadimku kruže razne legende, jedna od njih je da se slikao s Claudiom Schiffer, druga da je slikao Formana, ili Kubricka, a treća da je imao kafić na plaži koji se zvao L.A. On je slušao Pshyical Graffitti, i Deep Purple, mislim i The Animals, i mislim da je to jedan od razloga što je, općenito, zanimljiv. On recimo, ne koristi interpunkciju, jer ono što priča je proustovski tok misli. Samo se opustiš i slušaš.

Njegov rođak Gandolfini, čovjek je od dva metra blagog osmijeha koji uvijek nešto radi. Prepoznao je Branu, i častio nas demižanom vina, i rakijom. Meni je pokazao Titov portret koji drži u staroj kući, jer je, valjda, normalno da mi iz Bosne volimo Tita. Brko s kojim je skidao grožđe se pobunio nešto protiv Tita, na šta je Gandolfini oštro reagovao. Ja sam otišao. Tako se to radi kad neko ima karakter. Kao on. I kad nema. Kao ja. Bez interpunkcije. A i bez korupcije.

Vratimo se kiši, odnosno popisu stvari iz nekadašnjeg odmarališta: prema zapisanome, svaka je osnovna organizacija sa Kosova imala nešto svoje imovine u tom objektu. Ramiz Sadik je, očigledno, pogrešno napisano, to je Ramiz Sadiku, narodni heroj, koji je pao sa Borom, i to je dugo vremena bio bratstvojedinstvujušči Richards/Jagger, Strummer/Jones, Lennon/Mc Cartney fol, ono nokat i meso, štap i bubanj, interpunkcija i korupcija, Marks i Engels. Milo i Momir.

Pored toga, u Odmaralištu bila je imovina firmi 19. novembar, što je 19. nentori, važan datum za albansku povijest, jer je tada 1967. proglašena prva ateistička republika na svijetu. Nije im, dakle, trebala interpunkcija. Knjiga ulaznih faktura, nadalje, dosta precizno opisuje unutrašnjost Odmarališta. Godine 1989., kad se desila Žuta Greda, i kad je krenula pošast takozvane Antibirokratske revolucije koju je vodio Slobodan Milošević, kupatilo Pokrajinskog komiteta sadržavalo je bojler veliki, tuš bateriju, lavabo, ogledalo, wc šolju, vodokotlić i plafonjeru, tako da je moguće rekonstruisati tuširanje nekog od članova Komiteta, recimo druga Koll Shiroke, ako je bio u tom kupatilu, a morao je biti, jer su se i kosovski rukovodioci morali tuširati.

Život je tuširanje, kaže Marko, koji vuče Medu da uđe u kuću, to je siguran znak da je počela kiša, ali ne Danilo, nego prava kiša. Kiša su, kad je već kao poznat pisac došao u Crnu Goru, pitali: “Danile, đe ćemo te kopat’?” Gdje vam treba interpunkcije kao u priči, i gdje shvatate da nisam džabe kupovao interpunkciju.

U stambenoj zajednici firme Termokos, zvuči kao Mikonos, ili Valdanos, a vjerovatno zje skraćenica od temperatura i Kosovo, a može i Zemlja (Terra) – Kosmos, bila su po 3 (slovima tri), kreveta, Jogi madraca, i jastuka, dva ćebeta, po jedan čiviluk stojeći, i sto sobni, zatim dvije stolice sobne, i jedna baštenska, metalna. Bile su i tri klupe, čija mi namjena baš nije najjasnija, ali je teško rekonstruirati život prema popisu inventara. Čak i kad si Kiš, odnosno kiša, koja nastavlja padati i briše naše snove i pretvara ih u prošlo vrijeme. Jer, svi smo, barem jednom u životu, ostali bez inventara.

Da su se vremena mijenjala, i u ono doba, svjedoči i promjena rukopisa na strani 16, gdje pisana slova zamjenjuju štampana: onaj ko je bilježio na prvih petnaest strana, činio je to latinicom, skoro bez greške, a i nije se imalo puno pogriješiti jer su riječi uglavnom iste, inventarske – lavabo, šporet, sto, stolice, klupe, šolja. Ono što se teže otkriva jeste da li je popisivač bio ijekavac ili ekavac. Samo u dva slučaja, a možda ih je i više, moguće je pretpostaviti, jer na prvoj strani piše “cev”, a na trećoj “zavesa”, da je zapisničarev maternji jezik srpski.

Stranu 16, pod naslovom DEPADANS 2, ispunio je neko čiji je maternji jezik albanski – biće da je zapisničar ostatka knjige bio na odmoru, jer je riječ šporet, ispisana kao “shporeta”, ćebe je napisano sa “q”, kao qebe, a za “l” kao lavabo se koriste albansko uduplano “l”, jer je jedno “l” u albanskom “lj.” To sam naučio još kao dijete, od svoje rodice Esmire, kojoj sam se podsmijevao jer je riječ selo, pisala sa dva “l”. Bio sam budala, jer su i Esmira i popisivač jednog dijela knjige ulaznih faktura znali više mog jezika nego ja njihovog. No, vratimo se “l”-u i “ll”-u, kod vc šolje imamo “sh”, što je bila skraćenica za srpskohrvatski, što je ako se mene pita pogrešno ime za taj jezik.

Jer je to jezik iz Hercegovine koji su narodni kazivači poput Starca Milije i Tešana Podrugovića diktirali Vuku Karadžiću koji je to odnio u Beč, da bi skupa s Jernejem Kopitarom, Slovencem standardizirao srpski jezik. Sad, odosmo predaleko ako u cijelu priču ubacimo ilirski pokret, Stanka Vraza, Ljudevita Gaja, Slovenca i Hrvata, ali moje je pravo da mislim da je taj jezik hercegovački, dobro, hajde malo i crnogorski, ali mislim da su Starac Milija i Tešan Podrugović bili, otprilike, kao Son House i Robert Johnson. Milija je filmadžija, njegov je izraz profinjeniji, a Tešan – bitnik, barem prema Vuku, zavodljiv, svojeglav, namćorast.

Nadalje, riječ plafonjera se pojavljuje sa dva “l”,a onda se do kraja vraća rukopis pisanih slova na srpskom, koji odaje da je autor zapisa, ipak, Crnogorac. Jer za firmu Eximkos (kao kosovski Eskimi), piše da je “u sobu br. 5” , Pok. Komitet. Riječ primio, napisana je sa “j” – “primijo”, a na strani 18. ima i “Primedba” da je “Vlasnik (!?) Elektrokosova primao metalne električne kutije bez prisustva odgovornih lica K.- Kamenovo.

Datum prijema 2.6. 1989. vjerovatno sugeriše da je to bilo posljednje ljetovanje kosovskih funkcionera u tom objektu, a o tome, uredno svjedoči popis koji sam predočio.

Barbarine i Markove suze su sigurni znakovi da granice utopije nikada nisu samo antropološke, nego da čovjek tu stvar, ionako nosi u sebi, Branina i moja autorefleksivnost duboko su povezane s genetskim materijalom, tu ni antropologija ni utopija ne igraju nikakvu ulogu, tu se, skoro isključivo radi o informaciji preživljavanja. Mislim da Pavle te stvari promatra sa nešto malo prijezira, koji nije nužno ni aristokratski, baš kao što interpunkcija i korupcija ne moraju biti nužno povezani.

Kao ni Kiš i kiša. Ili ljudi iz ovoga teksta sa mnom.

Ali, jesu. Odnosno, bili su.