05 Nov 2018 / MOBILNA KNJIŽEV…

ĐORĐE V. GREGOVIĆ (uspomena na Anu Radmilović)

Rekli su o mobilnim književnim rezidencijama:

AHMED BURIĆ (Sarajevo) – Život bez pandura, poreza i patetike. A i što će mi sve to.

ALEKSANDAR LJUBIŠA (Beograd) – Avanti prevaranti!

ANĐELKA NENEZIĆ (Podgorica) – Bila sam ovdje i shvatila sam da u recepturi za glavno jelo treba imati samo dvije-tri mogućnosti.

ASJA BAKIĆ (Zagreb) – Ako ljeto treba da se završi bijegom u prirodu, slobodu i zrak sunca – onda sam se našla na pravom mjestu.

BARBI MARKOVIĆ (Beč) – Kao putovanje u vagon-restoranu noćnog voza sa spavaćim kolima.

BORIVOJE GERZIĆ (Beograd) – Ljudi čine rezidenciju, ljudi su važni.

BRACO SUBOTIĆ (Podgorica) – Ne znam. Možda nije ni moguće da znam zašto je ovo dobro.

BRANO MANDIĆ (Podgorica) – Jebote, čovjek odmah zaboravi na svoj život, a poslije koji dan zaboravi i prvi dan na rezidenciji. I tako u krug.

DIJANA MATKOVIĆ (Novo Mesto) – Na sreću, Europska unija nije stigla do ovog mesta.

DINO KAPETANOVIĆ (Podgorica)  – Kao nikada pre, i nikada posle, došli su snovi na ovo pusto mesto gde ljudi žive.

DUNAVSKI BUZUKIJE – (Beograd) – Ja koji sam nepoznatiji od nepoznatog, pevao sam i svirao u četvrtak ili možda petak.

ĐORĐE ŠĆEPOVIĆ (Podgorica) – Dok sam radio u kladionici bio sam osuđen na doživotnu robiju. Onda se sve promijenilo.

FARUK ŠEHIĆ (Sarajevo) – Savršeni ambijent nesporazuma iz koga se, zahvaljujući darovima prirode u selu ispod plave planine, otvaraju staze i vrleti do neba gdje bogovi rata ćute.

GORAN GOCIĆ (Beograd) – Rezidencija uopšte nije kao putovanje na Tajland, već pre kao poslednji hedonizam ušuškan u reči i more.

ILIJA ĐUROVIĆ (Geteborg) – Paaa, ništa. Imam povratnu kartu.

KATARINA SARIĆ (Budva) – Filozofski poredak u zatvorenom krugu ljudi još uvijek je filozofski poredak.

KATARINA ŠOŠKIĆ (Beograd)  – Kao i u svakoj porodici na ovom svetu, i u ovoj ima dobre dece i one malo lošije.

1. (Čelobrdo)  – Ovako nešto ne bi smislio ni Niko Milov ka’ je pjan ki rozga.

LAMIJA BEGAGIĆ (Tuzla) – Meni je dobro.

LUIZA BOUHAROAUA (Zagreb) – Pogled na pučinu kroz bidon vlasinske Rose je pejzaž sa mandarinama.

MAJA ĆIRIĆ (Beograd) – Ako živiš daleko od sopstvenog života, tvoje sećanje na taj život ili bledi ili te sasvim zarobi. I to je koncept.

MARKO TOMAŠ (Mostar) – Bila je to avantura. Osjećao sam se kao grof Monte Kristo na ekranu telefona kome je iscurila baterija.

MILI ĐUKIĆ (Mostar) – Životi nepoznatih ljudi su kao šipak koji puca na vjetru.

MILICA VUKELIĆ (Gornji Milanovac) – Učinilo mi se da je najlakša stvar na svetu biti na ovom mestu.             

MIMA SIMIĆ (Zagreb) –  Kada budeš na ovakvom okupljanju, moraš nešto naučiti i skužiti. Ja sam skužila svoj mir i naučila sam govoriti vajarski.

NEBOJŠA SIMEUNOVIĆ SABLJAR (Beograd) – Dobri ljudi, dobro mesto, dobar život. Nedostaje ram za sliku.

NENAD VELIČKOVIĆ (Sarajevo) – Na ovom mjestu niko nije umro od stida.

NIKOLA NIKOLIĆ (Podgorica) – Bratstvo dobrih škorpija i žeđ uma.

NIKOLA VRANJKOVIĆ (Beograd)  – Ne, nisam imao snove.

OGNJEN SPAHIĆ (Podgorica)  – Stari, ovo je kap soli.

OTO OLTVANJI (Subotica) – Nisam smeo da biram, popustio sam. Ako pozovu opet, povinovaću se i doći ću peške da pijemo rakiju.

PAVLE ĆOSIĆ (Beograd) – Na rezidenciju nisam poneo sve svoje diverzije sa sobom. To se pokazalo kao dobra odluka ili kao loša, što je, u krajnjem, bez značaja. Ah da, Boris Dežulović nije došao.

RENATO BARETIĆ (Split) – Ja bih to nazvao pravom zajebancijom.

SANDRA ĐURBUZOVIĆ (Budva) – A mak’ se tamo! Što ste se pomamili?!

SANDRA ZLOTRG (Sarajevo) lingvista– Svi smo govorili svojim jezikom na rezidenciji. Nije došao niko iz Dagestana, niti iz Izraela. I razumjeli smo se, valjda zato.

SAŠA ANTIĆ „TBF“ (Split) – Umorni svici u najlonskim kesama / duše pjevaju u hladnim rimama / miriše benzin na cestama / veliki osmjeh platiš sitnim kunama.

SLAVICA AGATONOVIĆ (Beograd) – Ovo je bila potraga za onim Romerovim zelenim zrakom.

STAŠA ARAS (Zadar) – Zaljubljenima su sva mjesta na svijetu lijepa.

STEFAN BOŠKOVIĆ (Podgorica) – Pisao sam o erotici prije nego što sam došao ovdje, ali poslije deset dana to više ne mogu.

TAMARA VUČENOVIĆ (Beograd) novinar – Ne zakasniti na bogovski ručak, ne pisati, ne činiti ništa, nemati ličnu kartu.

TOBIĆ TOBIĆ IDOL MLADIH (Beograd) – U kokpitu na brodu ludaka, sa Lukom i Lazarem.

VASKO RAIČEVIĆ (Podgorica) – Ova književna rezidencija je poput dramske radnje bez zapleta.

VLADISLAVA VOJNOVIĆ (Beograd) – Kuvala sam dobre stvari na rezidenciji jer pisci vole dobru klopu. Probala sam dzindzule i motar, horizont i prošlost. I to je dovoljno.

VULE ŽURIĆ (Beograd) – Kiša je sve pokvarila pa se planovi ne ostvaruju, a mesta prestaju da postoje jer ta mesta su samo naši doživljaji.

ZVONKO KARANOVIĆ (Niš) – Jedna moguća platforma života koja traje nečuveno kratko i koja je nedostupna na društvenim mrežama.

ŽELIMIR PERIŠ (Zadar) – Razmišljam nešto, pa velim da je bilo moguće da zaboravim Želimira Periša na rezidenciji, onoga dana kada je krenuo doma.

Ana Radmilović (1974-2017), Mobilna rezidencija Čelobrdo 2016.

The post ĐORĐE V. GREGOVIĆ – uspomena na Anu Radmilović first appeared on Zmuc.

29 Oct 2018 / MOBILNA KNJIŽEV…

DIJANA MATKOVIĆ: Nazaj v prihodnost

“Dobrodošla, Dijana,” mi na letališču ob pregledu osebne izkaznice reče črnogorski carinik, reče s prijaznostjo, ki za carinike ni značilna – kot da to zares misli, še več, kot da ima njegova prijaznost skrit podpomen, razumljiv samo nama, meni, ki prihajam v državo svojih davnih, davnih prednikov in njemu, ki razbere moj priimek in gotovo je ta razlog njegove topline, tako si stvar razlagam, tako očitno želim verjeti. Trapasto je to. Po vseh mojih premislekih o pomenu nepripadanja, ki so se pričeli v trenutku, ko sem znala misliti samo sebe, po vsej mojih zavračanjih vsakršnih identitetnih opredelevanj, posebej tistih, povezanih z nacijo, po vsem tem je dovolj, da me moški srednjih let in mehkega pogleda – od vseh ljudi človek z uniformo pregona in nadzora – prijazno pozdravi in že se počutim kot ptica, ki se je vrnila v svojo jato. Čudovito.

Na poti do prtljage zmajem z glavo nad lastnimi mislimi. Carinik me je najbrž samo pecal.

***

Vabilo v kolonijo, na bivanje s skupkom drugih ljudi v vasi nad morjem, me je doletelo, ko sem se iz Črne gore komaj dobro vrnila, ko sem jo zapustila po treh tednih rezidence v Cetinju, zapustila z mislijo, da se v to državo vsekakor želim vračati. Nekaj dni po vrnitvi v Slovenijo torej odprem e-pošto in … hopla cupla, bi rekla kaka čarovnica, ko zacopra urok, spet me vabijo v omiljeno državo, katere ime dejansko razumeš šele, ko z letalom pristajaš na letališču v Podgorici, spuščajoč se iz oblakov ob črnih kamnitih gmotah. Da se bom v Črno goro, če mi bodo to dopuščale možnosti, vračala, sem se odločila predvsem ob dejstvu, da v njej še obstajajo skupnosti, v katerih ljudje delujejo skupaj, skrbijo drug za drugega, kjer ni vsak zgolj posameznik, prepuščen samemu sebi.

“Milo mi je, da si došla,” sem neštetokrat, večkrat od popolnih neznancev, slišala v Črni gori, z obveznim “ako ti bilo šta treba, ti samo reci, ja sam tu.” Godilo mi je. Rabila sem to. Po dolgem, težkem obdobju sem potrebovala počivanje v prijaznosti tujcev, v vednosti, da je za vse poskrbljeno. Ob tokratnem obisku sem v besedah carinika pravzaprav iskala sledi minule izkušnje Črne gore. Tudi če me je carinik pecal, navsezadnje je pomenjljivo, kak slog je za to dejanje ubral. Podobno kot fant v lokalu v Cetinju, ko sem za šankom spraševala po geslu za internet in je po nenehnem iskanju mojega pogleda pristopil z vprašanjem: “Ti lahko jaz kako pomagam?”

***

Najbrž je kaj na tem – da sami priklicujemo, materializiramo lastne strahove. Ker, evo me, prva dva dni kolonije, tipam tuje ljudi in novo situacijo, v kateri smo se skupaj znašli (idealno situacijo, bi kdo rekel – pogled na morje z buteljko vina in domačinovo rakijo, sonce je, nihče nas k ničemur ne priganja), meni pa je neprijetno, več kot neprijetno, na plan je prišel ves moj ‘notranji zverinjak’, vse moje anksioznosti, ne znajdem se, spet sem majhna deklica, prestrašena in panična. Sodelujem v debatah, ampak nisem zares zraven. Poskušam z dovtipi, a se lomim na pol stavka. Potem enostavno molčim, zakrčena, in gledam v morje. Preveč dela imam s svojo notranjostjo, vznemirjeno od novega, da bi se lahko odprla navzven. Ljudje so prijazni in gostoljubni natanko toliko, kot jim pustiš. In so čudni, ko si  sam čuden, kot je, če verz parafraziram, pel nek kultni bend.

Olajšanje doživim šele tretji dan – ko v vili, ki jo naseljujemo pisci in drugi nepridipravi, med njimi tudi bitje štirih nog, zmanjka vode. Ko v celi vasi zmanjka vode. Ko jo moramo v čebrih, steklenicah in sodih nositi z vznožja vasi. Stanje pomanjkanja, v tem sem doma. Krizno stanje, bring it on. Zdaj se lahko sprostim.

***

Ne maram ga, von Trierja. Ne maram njegove težke depresije belega priviligiranega moškega, ne maram njegove skoraj ravne črte življenja/smrti, ki zaniha samo ob umetno ustvarjeni brutalnosti, katastrofi, sprevrženosti, samo ob samopovzročenem stanju skrajnosti. In še posebej ga ne maram, kadar s svojimi filmi kljub povedanemu ponuja dobro analogijo za tisto, kar bi rada povedala sama.

Nekako takole. V filmu Melanholija spremljamo usodo dveh sester. Tudi tu je prostor dogajanja izolirana vila – izolacija kot belo platno, nared za vse, kar se ima zgoditi. Prva sestra se v svetu odlično znajde, v vnaprej odrejenih vlogah (mama, partnerka, hčerka itd.) predstavlja pušeljc zdravja. Druga sestra je njeno nasprotje, nezmožna funkcioniranja, depresivna do te mere, da fizično ne more vstati iz postelje. Toda potem, iznenada – vest, da se Zemlji bliža planet Melanholija, ki bo Zemljo uničil, vest o katastrofi. Vlogi se obrneta: edina, ki zdaj ve, kako postopati, edina, ki se znajde, je sestra, ki je bila prej depresivna. Katastrofa je njeno naravno okolje. Krizno stanje, bring it on.

***

Dobro, pomanjkanje vode, ki doleti kolonijo, je komajda katastrofa, a vendar, zdaj sem doma, to mi je znano, zdaj se lahko odprem sočloveku, pomagam sočloveku, zdaj se lahko smejim, družim, zdaj, ko nekaj ni v redu, je vse v redu.

Zdaj pojem in plešem s skupino, zdaj nisem več posamičen skupek nevroze.

“Kje smo ostali,” rečem omizju, kot bi se prebudila iz mučnega dremeža.

***

Da se nahajamo hkrati v preteklosti in v prihodnosti, me prešine drugi dan pomanjkanja, četrti dan kolonije. Sredina oktobra, kopamo se v morju. Vroče je. Toda brez vode smo. Zemlja je hkrati gostoljubna s toploto in mačehovska s primanjkljajem vode. Ko ni vode, živiš čas pred vodovodno napeljavo (ta ni bil neznan moji babici, ki je vodo vse življenje črpala iz česme pred svojo hišo), obenem pa se nahajaš v potencialni prihodnosti, ko bo zaradi višanja temperature, suš in prenaseljenosti vode primanjkovalo.

Nas to čaka?

Prihodnost se bliža kot grozeč planet, ki na Zemljo meče svojo senco – zaznavamo jo, a nam za to trenutno ni posebej mar. Živimo v vakuumu, nekje nad morjem, z najlepšim pogledom na Jadran in v tem paralelnem svetu bom do nedelje, ko znova spakiram kufre in odrinem nazaj proti Sloveniji, čez slovensko carino, med zlovoljne javne in privatne uslužbence, nazaj v nekakšen “dom”.

Ampak do tam je še daleč, pomislim ob požirku domačinove rakije in dvignem kozarček visoko zrak, v pozdrav bližnjim, pridobljenim “v bitki”, ki nas je slekla do naravnih vonjav, do švica na koži, v pozdrav najdenim soljudem in štirinožki, enim za mizo in eni pod njo.

The post DIJANA MATKOVIĆ: Nazaj v prihodnost first appeared on Zmuc.

25 Oct 2018 / MOBILNA KNJIŽEV…

MILI ĐUKIĆ: Mnogo, mnogo godina

Eto, ljudi, hvala na svemu. Vidimo se, čujemo. Nemojte da prođe MNOGO, MNOGO GODINA a da ne dođete. Nemojte šta zamjeriti. Pošaljite slike, ja vam šaljem svoje… ovako zvuči rastanak, sastavni dio interakcije među ljudima.

Da bi do interakcije došlo prvo je potrebno organizovati sastanak, dejt, druženje, rezidenciju, projekat, orgije i još mnogo naziva koji mi trenutno ne padaju na pamet, ali koji vode do istog, do susreta ljudi, sudara svjetova.

Čovjek se penjao stepenicama koje je u stijenama isklesao monah prije MNOGO, MNOGO GODINA. Upravo ovako zvuči zemlja u kojoj su te stepenice još uvijek stajale i po kojima se naš čovjek još uvijek penjao. Žalio je sebe u tim trenucima, znojio se, bio žedan, zamišljao kako umire. S druge strane, osjećao se jakim što žrtvuje svoju energiju da bi uštedio tuđu. Na plaži, u podnožju stepenica, čekale su ga tri djevojke da se automobilom vrati po njih. Čovjek, čiju će ličnu istoriju pričati potomci, kao što i on, do najsitnijih detalja, priča istoriju svojih predaka. Takva je ovo zemlja.

Primio sam mail u kojem je stajao poziv za rezidenciju. Četrdeset pet dana se nisam pomakao iz svog grada. Poziv sam prihvatio automatski. Dobio spisak učesnika, nikoga nisam poznavao. Biću gost. Ljudi koji su me pozvali biće gostoljubivi. Takav je protokol otkad smo imenovali čovjeka koji dočekuje i čovjeka koji dolazi.

Marina, neprežaljena žena, završila je u nekoj sekti. Trenutak koji nisam iskoristio da od sebe napravim sektu za nju, i da ona postane moja sekta, prije MNOGO, MNOGO GODINA, koštao me tihe patnje sve ove godine; pričao mi je čovjek toplih očiju i tvrdih dlanova. Jebeš ga, život je lutrija, i ako nisi na pravom mjestu, u pravo vrijeme, sav tvoj trud i brige nemaju nikakvu moć da te smjeste tamo gdje stvarno trebaš da budeš. To se desi ili ne desi. Znat ćeš to kada budeš odlazio. Sudbina, jebi ga. Ovako zvuči jedan čovjek, stanovnik brda gdje smo se sastali.

Dok ovo pišem, gostoljubivi domaćini prolaze pored mene. Kuća se čisti. Vodu nemamo posljednja četiri dana. WC šolja je zapušena. Smrdimo. Razumijemo se pokretima. Sve velike priče, ispričane proteklih sedam dana, ponovo će se pričati u nekom novom susretu. Za njima već odavno nemamo potrebu. Najbolja stvar kod kratkotrajnog zajedničkog života je da se one Velike priče ispričaju prvih par dana i onda se svi prisutni, gosti i domaćini, okrenu osnovnim životnim potrebama, istinski velikim pričama. Priča se kroz obrok, kroz zajedničko spremanje hrane, kroz šetnju, kroz pogled, kroz tišinu, kada svi spavaju, i pojednično se bude da osluškuju tuđe disanje. Neprijateljstvo raste u brdu prekoputa, i ako krenemo ka njemu, ono će nas uništiti sve zajedno. Brdo prekoputa je čovjek s kojim dijelimo stol, piće, mezu, sobu. Isto tako, mi smo brdo tom drugom brdu. Brda stoje jedan naspram drugog i ne mogu se pomiješati. Neprijateljstvo je, dakle, u nama. Potrebno je sve naše frustracije i tuge, zajedničkim snagama, skotrljati s brda u more. U debelo more, kako je rekao brkati idol. 

Čovjek zbog kojeg bolujem, nalazi se na drugom kontinentu. Nož kojim me probio prije MNOGO, MNOGO GODINA još uvijek stoji u meni. Nosim ga ponosno i drži me u životu; rekla mi je jedna od učesnica rezidencije na brdu. Tako zvuči život. Ljudski život.

Moramo poraditi na malim stvarima, rekao je pjesnik, takođe učesnik rezidencije na brdu. Treniranje živaca je osnovno zanimanje svakog čovjeka, i ako održavamo formu, ako treniramo jako, vrlo je moguće da će brdo u nama, koje je zaduženo za razumijevanje i prihvatanje drugog bića, vremenom rasti i pretvarati se u dobro mjesto za život, kako našeg bića tako i onog susjednog.

Pas Čoko, prepametna čokoladna kujica, završava mi brzinsko diktiranje ovog bloga. Rekla mi je da je ne spominjem, i da mi je pomogla samo zato što sam čovjek – uobraženo, krhko, zbunjeno i dezorijentisano biće koje Čoko i ostali stanovnici Prirode moraju da trpe.

Hvala ti Čoko. Hvala ti more. Hvala ti brdo.

The post MILI ĐUKIĆ: Mnogo, mnogo godina first appeared on Zmuc.

25 Oct 2018 / MOBILNA KNJIŽEV…

NIKOLA NIKOLIĆ: Likvidnost na suvom

Zaista ga je bilo, tog gostoprimstva, u svemu što je oblikovalo početne utiske: udobnoj vili u njedrima paštrovskog krša, moru koje je koncem oktobra gusti, prozirni želatin, paucima i škorpijama koje te prijateljski zaobilaze, gmizavcima koji uzmiču do nevidljivosti. A to je, biće, bilo do teme, prvog čega si se mogao uhvatiti: punio sam se onim što je makar formalno trebalo da bude naša nedjeljna svrha. Sve sam gledao očima gosta koji u svemu reflektuje sebe, jer sve je nepoznato, novo, raspršeno, a treba ga što prije smjestiti u konture. I vidiš osmijehe, i vidiš razmahane domaćine, i okružen si ljudima od čije te bliskosti dijeli samo najbliža budućnost, ona čiji je tajmer već podešen, kreće. A onda tražiš drugi pol, skriveno lice mjeseca: netrpeljivost. Tako su rekli, da i nju treba tražiti. Jednačina sa dvije nepoznate. U igri su sve operacije. Možemo da se sabiramo, dijelimo, množimo, bogami i oduzimamo, imamo čime. Kad obiđeš rezidenciju, računica se sama ukaže. Fotoni je određuju. Prostrana veranda, na kojoj se izležava miholjsko sunce, kolijevka je gostoprimstva; dobro osvijetljena površina na kojoj smo svi obazrivi, odmjeravamo se iza zaštitnih stakala. Duboko ispod, u polumraku konobe, među zagrljaj debelim zidovima, gdje ti akustika poškropljena mladim merloom ozvučava misli – dušu dalo za netrpeljivost, za jače trenje. Bjekstvo u paralelnu komunikaciju je nemoguće. Dometa nema, ima alkohola. 

Ali, i on je samo nasušna potreba. Stiže suša. Iznenada, trećeg dana. Ostajemo praznih cijevi. Robert Evans kaže da su se drevni narodi odavali pijanstvu zbog nedostatka čiste vode. Ili im je to bio dobar izgovor. Kao, računali su da će od žestine teško preteći i najizdržljiviji bacil. Na Čelobrdu nas čuvaju pivo, vino i rakija (ovo potonje tek kao nužni pratilac kaptirane vode). I pravi socijalni eksperiment počinje baš tim momentom nasukavanja. Dok smo u početku prilično stidljivo propitivali granice međusobne trpeljivosti, nastupila je priroda, pobrisala granice, izjednačila nas u onome osnovnom, najosnovnijem, pošto smo više od polovično sačinjeni od vode, a kad ostaneš bez svog suštinskog činioca maska brzo ispari, poza se polomi, zalihe se čuvaju za istinskog sebe.

Nevolja nas zbližava, sve je teže bez pomoći neke druge i nekoga trećeg, četvrtog, pete. Dok je ima, polivamo se izvorskom vodom. Kad je nema, silazimo Jegorovim stopama ka Pržnu, Kamenovu, Kraljičinoj plaži. Čovjek u godinama čuva javno dobro od javnosti. Par pitanja i to je to, nastavljamo dalje ka Kraljevoj, nije do njega, drugačiji smo u praksi, naučili smo koga i koliko treba trpjeti, gdje je moć, a gdje njeni okrajci. Kući se vraćamo usoljeni, uvoštanih kosa. So sam sprao nakon nekoliko dana. Nalegla na kožu, ali otišla pod prvim mlazom. Ostale slike koje se same postrojavaju:

1. Denić koji, zatečen novonastalom situacijom, konceptu pridodaje novopečeni fenomen gostoprljivosti;
2. Dijana koja stiče isusovske moći i jednom tepsijom lazanja – onih bezmesnih – hrani 12 gladnih usta;
3. Mili koji „Vunenim čarapama“ grije i polupani mjesec nad Ograđenicom;
4. Tobić koji ga uz „Kawasaki“ pretvara u Marčelov blijedi anfas, nakon što poput Diminog Atosa probdije nad podrumskim bačvama;
5. Vesna čiji nas galaktički smijeh i razgaljuje i domaćinski opominje;
6. Luiza čija se zjenica, naviknuta na brojnost dalmatinskog ostrvlja, prinudno sužava po mjeri Svetog Nikole, Katiča i Svete Neđelje;
7. Đorđe koji svojim buljaričkim činima dionicu do Budve pretvara u rolerkoster, Mili je tu najmiliji svjedok;
8. Goran koji, mada poprilično besan, drinca poput bele lale, imun na cimerska hrkanja;
9. El Ej čija promilska alhemija neosjetno pretače dane u noći;
10. Milica mirnog objektiva i Čoka nemirnoga dupeta;
11. Koji se nasred Jegorovog puta, u sumrak, obliven vodom koju treba štedjeti, sapet prazninom u sebi i punoćom prizora ispod sebe, koji se, dok bauljam zaraslim stepenicama, uplićem u strah od tuđeg staništa i iznova pitam da li me štiti kaluđerova promisao, ili su na ovom mjestu i zmije toliko gostoljubive da ih uporno nema ni za lijek, ni za otrov, dok bez vode i daha haluciniram nad ogromnom, propetom vodom, dok se osjećam loše i savršeno u isti mah, baš takav ja i kojekakav još, dok me sjećanje tako dobro radi.

The post NIKOLA NIKOLIĆ: Likvidnost na suvom first appeared on Zmuc.

Milenko Braco Subotić, pisac i muzičar

The post Doživotna sloboda: MILENKO BRACO SUBOTIĆ first appeared on Zmuc.

Doživotna sloboda: ZVONKO KARANOVIĆ

Mogućnosti, platforma

mogućnosti brzo iskrsavaju,

račvaju se,

izvijaju svuda oko tebe

bočno, ispred, iza,

probijaju u svim pravcima

nazireš mreže,

isprepletane korene događaja,

pojmove, slike

nazireš

materijalizam,

bespomoćno, začuđeno dete u uglu

nazireš

slobodu kao zlatnu kuglicu pod jezikom

ali koju sada vidiš ispod stola za ručavanje

pogled ti je zamućen

(na momente i ludački oštar),

pogled na čiji izveštaj ne možeš

sa sigurnošću da se osloniš

osećaš nelagodu,

stegnutost od tolikog prostora

dodeljenog tebi,

dodeljenog tebi i ostavljenog

odnekud nadiru telesa,

tenkovi,

telegrafski stubovi,

televizori s LED ekranom

predvodnici Oktobarske revolucije

s visoko podignutim zastavama

promiču žurno i mašu kao putnici

s turističkog brodića

izgnječeni jednobojni plastelin sveta

raspada se, postaje prostor,

neslućeno veliki univerzum

u kome se stvari

udaljavaju,

odlaze,

dok ne ostaneš sam

u nepreglednom okeanu

narandžinog soka

u koji si bačen,

i skoro ugušen

klaustrofobičnom samoćom

odmah potom

roniš kroz osvetljeni bazen

premeštaš automobil iz garaže u garažu

živiš na moru, na nekom mestu

s izrazito suvim vazduhom

talasi mogućnosti jure ka tebi,

tople, meke mogućnosti

u kojima možeš da plivaš

ili hodaš po njima,

ako ti se prohte

stojiš na platformi

koja liči na dasku za surf

debljine milionitog dela milimetra

pogleda uprtog u more,

u zalazak sunca

na platformi

ipak, na platformi

The post Doživotna sloboda: ZVONKO KARANOVIĆ first appeared on Zmuc.

San o slobodi, svijest o neslobodi

Razgovor o slobodi, svejedno govorimo li o njoj kao apsolutnoj ili cjeloživotnoj, za mene je uvijek razgovor o stvarima od kojih nikad nisam slobodna. No ponekad me upravo svijest da nisam slobodna najtemeljitije oslobađa, jer ne živim u iluziji da su moje književne opsesije prolazne, da sam slobodna od vlastitih političkih uvjerenja, od seksualnih afiniteta i različitih, nagomilanih želja i problema koji ne jenjavaju, već se, naprotiv, s godinama intenziviraju kao da me žele dokrajčiti.

Silazak nizbrdo do plaže i penjanje natrag uzbrdo do Čelobrda, gdje ovih dana boravim, podsjetili su me na Mit o Sizifu o kojem sam razmišljala i pisala prošle godine, kad me politička zbilja u Hrvatskoj natjerala da spoznam, kako Camus kaže: „cijelu širinu svog jadnog položaja“. Ono što Sizifa čini tragičkim junakom njegova je svijest o teretu dok se spušta po njega da bi ga opet potom gurao uzbrdo, radostan što će gurajući taj teret izgubiti širinu pogleda i svijest koja ga čini nesretnim. „Tihu radost“ koju Sizif priželjkuje dok se spušta po tešku gromadu nikad ne osjećam. Silazak nizbrdo trebao bi biti odmor od tereta, penjanje do Čelobrda trebao bi biti odmor od svijesti, ali sam čin silaska i penjanja nije dovoljan da se riješim melankolije i kompulzivnih misli o težini položaja u kojem se nalazimo, ne samo moje kolege pisci i ja, već ljudi općenito.

U mom bi slučaju silazak po teret bilo spuštanje do Svetog Stefana, elitnog odmarališta čije su plaže tokom ljetne sezone zatvorene za javnost jer su koncesijom na 99 godina ustupljene bogatašima koji imaju dovoljno novaca da kupe mene, moj teret, pa čak i moju svijest ako to požele. Obilazak Sv. Stefana uz pratnju vodiča košta 20 eura. Dnevnica koju dobijem od njemačkog Tradukija dok sam na Čelobrdu iznosi upola manje, 10 eura. Za te bih novce mogla kupiti litru domaće loze od susjeda-galeba koji se devedesetih fotkao s Claudijom Schiffer i drugarski je podijeliti s kolegama književnicima i glazbenicima, ili sjediti dva dana u tišini, zajedno s vlastitim teretom fiskalne nekompetencije, i onda se polako spustiti do plaže po vlastitu nemoć i, hineći radost, ponovno je dokotrljati na Čelobrdo. Moram pri tom napomenuti da spavam u privatnoj kući renoviranoj u paštrovićkom stilu, u prekrasnoj kamenoj kući na čijem se prozoru vijori mala norveška zastava koja nekretninu vihorom stranog ulaganja prenosi iz Paštrovića, otima od crnogorskog primorja i prebacuje u neki potpuno drugi kontekst u kojem grad Budva i sva okolna mjesta više ne pripadaju lokalnom stanovništvu i nama koji ovaj kraj osjećamo kao svoj, već su nam milostivo ustupljeni na korištenje, na čemu kao sirota književnica moram biti duboko zahvalna.

Ne smijem, međutim, prešutjeti prednost umjetničke kolonije poput ove koju u Čelobrdu organiziraju ZMUC i Za Druga, uz financijsku podršku Tradukija. Ovdje se po teret ne moram spustiti odmah, već kad poželim: silazak je nužan, ali nije ubrzan kao u većim gradovima bivše Jugoslavije, gdje kotrljanje kamena gore-dolje najčešće ne prestaje zato što nas teret nikad u potpunosti ne napušta. Istovremeno, teret ne moram kotrljati samo do rezidencije u kojoj sam smještena, već mogu nastaviti i do manastira Rustovo koji, kako su mi rekli, financiraju Rusi, zbog čega unutar manastirskog prostora postoji kapelica posvećena presvetoj obitelji posljednjeg ruskog cara, podignuta 2006. godine u slavu tih nevinih žrtava   Oktobarske revolucije. Monahinje se pritom nizbrdo spuštaju džipovima i ja im umorno mašem dok se preznojavam pod teretom koji one vjerojatno ne mogu prepoznati kao križ koji, iako sam ateistkinja, svakodnevno i sa sve većim naporom nosim. Nisam, dakle, slobodna od niza asocijacija i promišljanja, kako mojih tako i tuđih, od nakalemljenih iskustava koja mi ne dopuštaju da neko mjesto doživim i promatram u vakuumu. Nijedno mjesto nije izbavljenje za onoga tko uvijek nastoji vidjeti širu sliku, za onoga tko druge ljude uzima u obzir i ne razmišlja samo o sebi i vlastitom blagostanju.

Turističke su destinacije, na primjer, fatamorgane slobode: imamo osjećaj da smo teret ostavili drugdje. Putovali smo avionom, ostavili smo kabaste predmete i teške ljude doma, zajedno s velikim bocama tekućine. Pobjegli smo nakratko od svog jadnog položaja i došli na lijepu crnogorsku plažu gdje je pijesak zavodljivo šaren i mekan, gdje nema oštrine velikih, domaćih tereta od kojih se nikako ne možemo odvojiti. Uloga umjetnika je, međutim, da teret vidi i onda kad ga svi drugi silno žele previdjeti i zaboraviti. Nikad nisam oslobođena uloge književnice, proročice Kasandre. Nisam slobodna, ali paradoksalno, slobodna sam od laganja samoj sebi da s 10 eura u džepu mogu raditi što god me volja tamo gdje kila bijele ribe u restoranu košta 70, a ležaljka za plažu 80 eura.

Čelobrdo je utopijsko mjesto, rajski vrt: nikad prije nisam brala kasne, zrele smokve s grane, nisam prije ubirala svjež lovorov list ili gledala sramežljive i skrovite šojke iz blizine, slušala škanjce i gledala kako se obrušavaju na paštrovićke obronke. Sunce ovdje stvarno divno zalazi u more i boje se razlijevaju baš kako treba, ali kad sunce zađe – na nebu iz neke od budvanskih diskoteka igraju proturaketna svjetla, kao neidentificirani leteći objekti, a iz ruševnih kuća koje stanovnici nemaju para obnoviti čujem prodorno i jezivo glasanje sove kukuvije od koje svi psi na Čelobrdu polude. Ono što danju donosi mir, noću teret vraća pravo u krilo, spustili se mi po njega u Sveti Stefan ili ne. To što sjedimo na jednom mjestu i pravimo se da tereta nema, da on nije dodijeljen nama, već nekome drugom, ne znači da nam se kičma ne povija. Teretu nije neophodna svijest. Ne trebaju mu silasci i penjanja. Na Balkanu on je uvijek tu, svejedno govorimo li o Dubrovniku, Budvi, Bosanskoj krajini ili Vojvodini. Svi imamo teret. Što napraviti s njim?

Meni je svejedno hoćemo li sjutra ili sutra, ođe ili ovdje, uočiti koliko smo neslobodni, važno mi je samo da se oslobodimo šarene laže koja nam nalaže da mislimo kako se individualno možemo osloboditi tereta koji svi kolektivno nosimo. Neću biti slobodna dok ljudi oko mene također ne budu slobodni. Te norveške ili ruske zastavice, ti turisti koji se kupaju na plažama kao da nitko drugi na njih nema pravo, to je naš teret. Rad za drugog, svejedno govorili mi o radnicima u uslužnim djelatnostima ili prekarnim radnicima književnicima koji ne mogu više ni riječi napisati bez njemačkih fondova i mecena, nikad nam neće ovaj rajski vrt učiniti ljepšim, nikad nam neće podići teret s leđa i pomoći nam da se uspinjemo i silazimo oslobođeni melankolije i tihe radosti. Radost mora biti glasna, ljudi je moraju dijeliti s nama, inače ona nema nikakvog smisla. Radovati se ne smijemo poskrivećki. Smijeh na Balkanu mora biti glasan, grlen, da ga svi bogataši koji se krčkaju na privatiziranim, ukradenim plažama čuju, a takvog smijeha ne može biti dok kotrljamo teret koji dopušta samo kratke pauze. Govorim, naravno, o snu od kojeg nikad nisam i ne želim biti slobodna. Nadam se da razumijete što želim neslobodna vrlo slobodno reći.

Čelobrdo, oktobar 2017.

The post Doživotna sloboda: ASJA BAKIĆ first appeared on Zmuc.

Dan šesti u brdima Čelobrda. Ostalo je nas troje, ja, Dino i Asja. Očekujemo Nikolu Vranjkovića i Nebojšu Simeunovića. U međuvremenu mi smo mi, nad glavama nam i dalje visi prazan oblačić koji je nacrtao Goran, u stvari nacrtao je naše glave i oblačić u koji bi valjalo upisati odgovor na postavljeno pitanje. Nije da ne pokušavamo, ali zbilja nas kvalitetno jebe jedna naizgled obična sintagma, rođena u sjebanim glavama nadrealista. Sintagma koju su sasvim moguće napravili slučajno, u dokolici, možda, u alkoholu vrlo vjerovatno, sklon sam da vjerujem da od njenog uspostavljanja oni sami nijesu ni odmakli, takvi su vam ti nadrealisti, ostavili nama u amanet dvije riječi koje danas more nekoliko glava.

Doživotna sloboda je utopija, izgovorio sam na početku rvanja sa njom, a onda, onda sam rekao da ipak nije, da u stvari jeste, ali i da nije. Kako je moguće da ređam paradokse u sopstvenoj opservaciji jedne teme, kako je moguće da se tučem sam sa sobom, da poričem sebe? Ako je to poricanje, ako je to odsustvo saglasja, u meni jednom toliko mogućih odgovora na jedno pitanje.

Da, doživotna sloboda je moguća. Ne, doživotna slobodna nije utopija! Ja sam rob, ja sam i doživotno slobodan čovjek. Ja sam sužanj u radnom vremenu posla koji je nužnost, ali, ja sam slobodan nad svojim tekstom, i u svom tekstu, moja poezija je bedem koji ne može ugroziti niti najveća i najsurovija vojska! Ja sam gospodar svog teksta, moje biće je raspolućeno, polovina koja zarađuje za hljeb, gorivo, cigarete je polovina zatočena u ćeliji kaznionice, polovina koja jede hljeb, troši gorivo i puši cigarete je slobodna, ta polovina je tekst, u koži tog čovjeka moja sloboda je bezbjedna, niko je ne može ugroziti, osim mene samog…

Čelobrdo, oktobar 2017.

The post Doživotna sloboda: ĐORĐE ŠĆEPOVIĆ – 2 first appeared on Zmuc.

Sloboda, najneuhvatljiviji fantom čije jezgro ostaje skriveno svijetu imanencije, vrši upade u empiriju tek kao odbljesak ideje koja prosijava naše egzistencije, s vremena na vrijeme, i kako njoj napamet padne.

Ona je kao sunce, ne možemo je zahvatiti, zadržati i stisnuti u pesnicu.

Sloboda je moja, tvoja, naša. Ali u isto vrijeme ona to i nije. Čak i kada udružimo stisnute pesnice. Revolucija je uvijek jela najbolju djecu.

Slobodna sam da pišem kroz vlastite asocijacije, ali u isto vrijeme i nisam, zato što brinem da li će one naći put i do vaših.

Jer sloboda nije, kako se površno misli, nevezanost od svog pojma, ako jeste, postaje samovolja. Slobodan sam kao Neron, pa ću zapaliti Rim. Kao Milo Đukanović koji će zatvoriti najljepšu kraljičinu plažu na kojoj sam se kao dijete budvansko kupala, a sada ne mogu ni da siđem do nje jer samovoljni vlastodržac odjednom želi mir.

Slobodna sam i da se ne pozovem na izvore, da ne umetnem u ovaj tekst baš ikakva pravila, naučnu aparaturu fus-nota i citata. Kao što sam slobodna da odaberem ejdetski oblik vlastitog bivstvovanja, izvan sociuma ali na njegovoj samoj granici. Odakle ću vršiti upade u kolektiv, ali tako da ne ugrozim slobodu niti jednog drugog njegovog člana.

Slobodna i da odaberem pisanje u muškom rodu, da pljunem na konvencije, konsenzuse i ostale većinom izglasane i vještački nakalemljene forme i norme.

Ali samo dok ujedno i nisam slobodna i samo dok imam odgovornost i brigu za druge oko sebe, za tragove koje na svom egzistencijalnom putovanju ostavljam.

Za sve sam slobodna i od svega oslobođena, samo ne od sebe same.

Jer sloboda je unutrašnja kategorija, u sebi se ona osvaja i čuva. Ja bih bila slobodna i u lancima samice okovana. Ali nije do mene. I samo do mene. Moje ja je propadljivo u prah zemaljski. Baš kao i onog vlastodršca, tvoj, naš.

I nisam slobodna zato što ne jebem živu silu. Naprotiv. Jebem ja nju svakodnevno, čak i dok spavam. Kao doživotno slobodni osuđenik.

Jer moj život kao jedinke ne znači baš ništa. Ukoliko iz vida izgubim širu sliku univerzalnog sa kojim činim neraskidivo povezan organizam.

Baš kao svako od nas.

Čelobrdo, oktobar 2017.

The post Doživotna sloboda: KATARINA SARIĆ first appeared on Zmuc.