The post Šišanje Zorana Grafenauera / 2011. first appeared on Zmuc.

ZMUC – Zemunski mali umetnički centar

Kustoskinja: dr Maja Ćirić

Zadužbina Ilije M. Kolarca

Zemunski mali umetnički centar (ZMUC) obeležava deset godina postojanja umetničkim događanjem “Autogol. Od autoironije do autoistorizacije” koji počinje otvaranjem izložbe 27. decembra u 19 sati u Kolarčevoj zadužbini, a narednih sedam dana nastavlja se intenzivnim programom u slavu umetnosti, zajedništva, društvenosti i autogolovakoje neumorno zadaje već deceniju.

Umetničkim događajima koji počinju izložbom u sali Milan G(r)ol, unutrašnjem dvorištu Kolarčeve zadužbine i Digitalnoj galeriji, ZMUC kao nezavisna umetnička institucija otvoriće vrata Kolarca za projekte nezavisne kulturne scene.

U ZMUC-ovom “Autogolu”, čija je kustoskinja Maja Ćirić, učesvuju umetnici, udruženja i kolektivi koji su se odazvali na poziv upućen na oko stotinu adresa pojedinaca i organizacija sa kojima je ZMUC sarađivao tokom deset godina rada u prostoru na Zemunskom keju (2005-2015), kao i u regionalnom programu Mobilnih rezidencija.

Pored postavke u sali Milan Grol, gde publiku dočekuje jestivi mozaik napravljen od 50 kilograma ratluka, u novoj Digitalnoj galeriji prikazuju se video radovi i dokumentarni filmovi desetogodišnje ZMUC-ove produkcije.

U novim dokumentarnim i autorskim video radovima, publika će premijerno I virtuelno učestvovati u avanturi Debelih biciklista na putovanju za Firencu, gledaće spektakularnu montažu gomile amaterskih snimaka s događaja u ZMUC-u, drugih programa, putovanja i rezidencijalnih boravaka u Srbiji, Albaniji i Crnoj Gori.

Performansi, koncerti i javni časovi čine prateći program postavke podeljene na pet glavnih celina – Mobilne rezidencije, performans Konsultacije, Debeli biciklisti, Muzej korupcije i LEFEB – Letnji festival besmislenih i beskorisnih veština, koji će biti održan 31.decembra 2016. godine u Galeriji KNU.

Godinama prepoznatljiv kao “mali prostor sa velikom publikom”, ZMUC se posle selidbe sa Zemunskog keja u Magacin u Kraljevića Marka, kulturni centar kojim rukovodi Asocijacija NKSS, prvi put predstavlja beogradskoj publici u instituciji “od nacionalnog značaja”.

“Zajebancija shvaćena ozbiljno, manifestovana u dešavanjima, doživljajima i procesima, posle deset godina se iščitava kao trag alternativne proizvodnje društvenosti”, ocena je nezavisne kustoskinje dr Maje Ćirić.

ZMUC ovim događajem, kako navodi kustoskinja, potvrđuje svoju ambiciju i kapacitet da aktuelizuje nove društvene relacije.

“To je ostvareno kombinovanjem ležernijeg i neformalnijeg delovanja ZMUC-a u kontekstu Kolarčevog Narodnog Univerziteta, pri čemu se ovo preklapanje može tumačiti kao mogućnost za uspostavljanje nepredvidivih relacija”.

“Autogol” je pomoglo je Ministarstvo kulture i informisanja Srbije, a obeležavanje jubileja završava se 2. januara 2017.godine.

The post Autogol. Od autoironije o autoistorizacije. first appeared on Zmuc.

“Likovne kolonije, Art workshopovi, simpoziji i slični skupovi na kojima se okupljaju umjetnici uvijek imaju ideju druženja, opuštanja i upoznavanje nove sredine uz ponešto kreativnog rada. Likovna kolonija Karavukovo 2011. na istoimenoj lokaciji u Panonskoj ravnici, u Vojvodini imala je samo dio ovih karakteristika. Od rasapa, cijeli tijek događanja, dijelila je tanka nit poštovanja prema organizatorima a još i više neka neobična sklonost koja se odmah na početku dogodila među sudionicima. Razlog za takav razvoj bili su neobični uvjeti boravka i rada. Iako će možda dramatično zvučati, koloniju se može uvjetno okarakterizirati svojevrsnom borbom za preživljavanje. Svi elementi boravka, rada, druženja bili su naprosto naporni. Jedan od nesklada bio je da smo, oni koji nisu radili na otvorenom, morali raditi ili u neadekvatnom prostoru ili u prostoriji u kojoj se i jelo i spavalo ali i družiloMjesta za osobnu koncentraciju tijekom jutra i dobar dio dana nije bilo. Buka radione, zvuk lupanja, varenja, viljuškara, kamioneta bio je prisutan gotovo svugdje u okruženju. Ovdje ne želim prozivati organizatore, oni su do samog kraja odradili nezahvalan zadatak ni sami ne znajući podrobno tehničke uvjete prije početka kolonije.

Unatoč svemu, ekipa kreativnih kolega ostala je cijela do samoga kraja ili do faze kad je svaki učesnik imao gotov rad. Spontano se pojavila solidarnost i inat da se pobijedi uvjete. Teško je, onima koji se nisu tamo našli tih dana, pojasniti snažan energetski sklop koji se dogodio autorima. Tako je LK Karavukovo 2011. završila međuljudski u najmanju ruku kolegijalno i sa uvjerljivo kvalitetnim likovnim radovima…”

Poslije ovakvih kolektivno suživotnih situacija, pored kreativnosti, opisuju se i međusobne komunikacije, odnosi nazočnih umjetnika. Tako će ovaj tekst dodirivati i ovaj aspekt intenzivnog likovno / kreativnog događanja. Okvirna ideja organizatora likovne kolonije Karavukovo 2011. bila je da autori problematiziraju pojam „zemlja“. Dovedeni i izolirani usred plodne ravnice, akteri su doslovno bili usađeni u temu.

Toponim Karavukovo već svojim imenom izaziva podozrenje / zanimanje. Svi smo prije dolaska znali da bi se to moglo protumačiti kao „crno vučje područje“. Za one koji nemaju iskustvo ravnice, dolazak na lokaciju inicirao je još više egzaltiranosti. Naime, tamo nema oslonca za pogled iznad niskog horizonta. Tome može poslužiti nebo kad su oblaci, zvijezde ili mjesec ali, nekog čvrstog, uvijek prisutnog i nepromjenljivog oslonca za pogled u ravnici jednostavno nema. Dodatnu nesigurnost izazvala je činjenica da u hranom bogatom području postoji veliki broj, čak ekskluzivnih, nastambi koje nisu naseljene. Točka na i jest napuštena crkva. Domaćini nam ljubazno pojašnjavaju društveno povijesne razloge ostavljanja nastambi i povijest sadašnjih stanovnika no u zraku ostaje ideja da teritorij obiluje neuobičajenostima. Uz sve to iz ravnice, neuobičajeno „tehno“ oblikovana, visoko u zrak, prodire zgrada tvornice koja je domaćin ovog događanja. Dakle, našli smo se u zaista začudnom području.

Prihvatljiv i skladan a naočit objekt u ovom okruženju je klasični, željezni lučni most preko vodotoka. Skroman a decentno monumentalan, funkcionalan a ne prenametljiv, odmah je izazvao pažnju većine sudionika. Njega kao temu problematizirala su 3 autora.

Jedan od njih je Goran Denić koji na njega smješta svoje radove. Umjetnik najprije vizualizira naziv lokacije i moguće aktivnosti bića koje je sadržano u nazivu toponima. On oblikuje vuka, Karavuka. Kao skulptor, suradnika pronalazi u metalu, preciznije metalnoj ploči. Iz nje izrezuje stilizirane oblike sa tendencijom sličnosti vuku. To mu i uspijeva jer njegova plošna bića, unatoč šarmu, odišu strogoćom nepripitomljenog šumskog stanovnika. Čini nam se da su nešto nezadovoljni pa brundaju ili treniraju strogoću. Na rubu groteske u obliku autor ih ostavlja neobrađenima. Temperaturom varenja izrezani iz debljih metalnih ploča na njima ostaju tragovi obrade. Likovno su ovi vučići zaista zanimljivi. Oblikovno su bliski dječjem, spontanom crtežu koji iskazuje dojam a ne striktno oblik. Po dojmu ipak su plemenita bića i izazivaju sklonost prije nego strah ili odbojnost.

Iako autor ne inzistira na pojedinačnom karakteru, poze i situacije u koje dovodi svoja bića rječiti su. On ih animira, dodaje im aktivnosti, funkcije. Tako u nizu nalazimo vuka koji mokri. Po uzoru na čuvenu rimsku vučicu i Denićeva Karavučica doji dvoje malih Karavučića. U slijedećem slučaju pred nama je nešto kao erotska vučja scena. Razvijajući priču, umjetnik na metalni most aplicira nekoliko plošnih radova „iz vučjeg života“. Tako njegovi karavukovi mokre s mosta ili poput rimske vučice, othranjuju mladunce.

 Pravu borbu s idejom interpretacije dojma o mostu, preživjela je umjetnica Milica Ružićić. Ona je odlučila ovjekovječiti sjenu mosta i to u prirodnoj veličini. Nakon osmatranja, fotografiranja i ozbiljnog promišljanja o materijalu realizacije te konzultacija sa nekim od učesnika, odlučuje se za crni tekstil. I, grandiozna akcija kreće: od pražnjenja zaliha lokalne trgovine tekstilom pa do mukotrpnog rada na preoblikovanju mnogometarskog komada tekstila i formiranju oblika koji će ju zadovoljiti. U potrazi za prostorom izvedbe, izabire sportsku dvoranu osnovne škole koju nam direktor ljubazno daje na uporabu. Posjet tom prostoru i pogled na skoro oblikovani plošni objekt sjene velikog mosta u potpunosti zadovoljava kritičarsko mišljenje o radu a naravno i o autorici. No, ona s time nije zadovoljna pa insistira da se meki, tekstilom izveden predmet iznese na lice mjesta i postavi preko vode, u podnožje mosta kako bi se zabilježila sunčeva sjena i odnos sa umjetničinom artificijelnom realizacijom iste. Uz vremenske nepogode, oblikovana sjena završava na livadi pored mosta i opet zadovoljava kriterije zanimljivog konceptualnog rada. Ostale akcije pisac ovih redova nije pratio uživo. Naravno, smatram da je viđeno sasvim dovoljno te da opravdava ideju autorice koja problemski interpretira ideju iluzije, promjene, prirodne mijene svega oko nas i, naravno i u nama samima.

Još jedan autor uzima most kao jednu od tema za interpretaciju teritorija usred kojeg ga je život zanio. To je Nikola Radić Lucati čijem sam fotografiranju starinskom opremom, koja za suvremeno vrijeme daje arhaične ali dojmljive rezultate, osobno (prehlađeno) asistirao. Te rezultate nismo vidjeli na završnoj izložbi ali se nadamo da će autor jednom predstaviti i te motive obrađene njegovom senzibilnošću i vrlo osobnim pristupom interpretaciji i plasmanu radova. Dio njegovog opusa vidjeli smo u jedinoj prezentaciji tijekom kolonije koja je izazvala burne ali vjerojatno konstruktivne reakcije. Iako u konačnici ostvaruje izuzetan rad, autor je na početku kolonije bio zdvojan u interpretaciji situacije i aktera. Imao je potrebu verbalno objasniti svoj relativno bogat i raznovrstan intelektualno / kreativan opus usko povezan sa osobnim doživljajima i stavovima. Ali, nakon borbe s zvukovima i napornim uvjetima boravka i rada nismo svi uvijek bili raspoloženi za slušanje.

Kao završni rad, na ovoj izložbi, Nikola Radić Lucati predstavlja odličnu trodijelnu fotografiju koja iskazuje višeslojno promišljanje. Autorski proces počinje nakanom koja izaziva kretanje. Nastavak se odigrava kadriranjem. Umjetniku privlači pažnju veliko stablo koje se uzdiže iz širokog travnatog polja koje niskim, ravničarskim horizontom završava tamnom linijom raslinja i, daleko u izmaglici, nizom dalekovoda. Moćno stablo naprosto strši iz ravnice spajajući ju sa oblacima. Nadvisujući nadaleko sve oko sebe, kao da je, ovako naočito smetalo olujama pa mu je krošnja djelomično oštećena gromovima. Lucati ga postavlja centralno na središnju fotografiju. S lijeve i desne strane ravnica se nastavlja na ostalim dijelovima triptiha. Time je dojam okruženja dokumentiran i doslovno i doživljajno. Autor eliminira boju iz radova i koristi crno – bijele tonske gradacije. Osim linije horizonta ravnice, poveznicu čini uklopljeni niz od jedanaest malih oblih medaljona. Oni su snimke ručki starih, neupotrebljivih orgulja iz (napuštene) seoske crkve. Ovom interpolacijom viđenom krajoliku mijenja se bit a poklanja mu se artificijelna znakovitost. Tako se Nikola Radić Lucati poigrava simbolima koji se mogu percipirati kao komentar posljedica djelovanja vremena na socijalnom i biološkom planu. Naslikana situacija postaje fiktivna scena za suočavanje sa tijekom. Umjetnika zapravo ne zanima konfiguracija terena ili stablo kao takvo; motiv mu je potreban kao polazište, kao „bojno polje“ na kojem može izgovoriti osobno. Rezultat je kontrolirani ali još uvijek iskreni uradak, koji nosi karakteristike igre osobnom impresijom. Vizualna personifikacija djeluje moćno pa nam se čini kao da vjetar kroz oronulo grandiozno stablo i dijelove razbijenih orgulja izvodi akorde dramatične melodije koja odjekuju ravnicom. Autor, u potpunosti svjestan dojma, rad naziva Fuga.

Neki autori su se povremeno izdvojili, djelomično iz razloga što im je bio potreban mir za realizaciju nekog ostvarenja ili jednostavno zato što im ostali učesnici nisu bili dovoljno zanimljivi. Jamezdin, Aleksandar Jestrović, koloniju doživljava kao stilsku vježbu koristeći materijal i koncepte na koje nailazi i koje primjećuje njegovo europsko iskustvo i snažan senzibilitet. Ostvareni radovi su mu ipak promišljeni i ponekad na rubu dosjetke (puž koji raznosi boju, tetoviranje biljaka). Od serije njegovih artefakata nameće se izuzetan slikarski rad, nazvao bih ga Homage krtici. Ovdje autor upotrebljava dio tehnologije bizantskih majstora ikona: zlatne listiće. Pored i preko njih Jamezdin slika lik zbunjene krtice koja se probija kroz zemlju punu neobičnih ostataka civilizacije. Čini nam se kao da je pobjegla sa lica zemlje progonjena oštrim alatom. Kao što smo mi bili svjedocima dresirane zemlje bez korova iz koje raste sumnjivo pravilna soja, tako krtica izgleda umorno i rezignirano. U ovoj kemijski obrađenoj zemlji skoro da nema više što raditi. Jamesdinov izvrstan uradak izgovara tragičnost i dramatično upozorava na stanje civilizacije.

 Jamezdinova krtica nameće promišljanje o suvremenom povijesnom trenutku. Ne možemo preskočiti događanja kojima smo okruženi. Od vulgarnih domaćih predizbornih kampanji do neposluha vladajućoj eliti na ulicama New Yorka, Atene, Londona, Jeruzalema, Brisela ili Berlina. Podivljali kapital, državnici u funkciji menađera umjesto demokratski izabranih predstavnika naroda koji se o narodu i brinu, doprinose urušavanju cijelog sistema. Već smo odavno svjedoci eksploatacije i uništavanja Afrike, podmukle borbe za prevlast nad naftnim resursima na bliskom istoku, biološkim intervencijama u živa bića, pokušaja novog rasporeda interesa u novom obliku kolonijalizma. Kapital je sada posegnuo za životima onih koji su ga poštovali, stanovnika tzv. demokracija. Od pohlepe je previdio da time odsijeca vlastitu stabilnost. Kao i sve dosadašnje monetarne krize i ovu će platiti srednji i najsiromašniji sloj stanovnika.

Ovdje, u ovom balkanskom području, situacija je stabilnija a reakcije su umjerenije ali nam polako raste tenzija nezadovoljstva stanjem u ostatku država, kontinenta, svijeta. Tako portret tužne krtice možemo doživjeti i kao moguću ilustraciju zemlje kad ju potpuno uništimo. Na žalost, ukoliko se to dogodi, nitko to neće moći vidjeti. Ali, tko uostalom brine o nekoj krtici osim senzibilnog umjetnika?

 Još jedan Jamesdinov rad slikarski je realiziran a sadržajno citira zvukove kojima smo se budili tijekom trajanja Likovne kolonije. To su grubi zvukovi alata i rada sa metalom i drvom. Ovdje umjetnik koketira sa grafitom, uličnim slikarstvo, uličnim napisima. Ovime čini poveznicu među učesnicima kolonije jer je među njima bilo dvoje fanatičnih uličnih slikara ili grafitera. Dok je The Kraljica Vila mudro, sa većinom sudionika uspjela uspostaviti kontakt bez obzira na izražen njen animozitet prema drugim vrstama vizualnih umjetnosti, Sandin Međedović to nije uspio prebroditi pa smo ga viđali uglavnom u vrijeme zajedničkih obroka. Sandin, pomalo izdvojeno, djelomično i zbog plinova i mirisa svog tehnološkog medija – spreja, ostvaruje rad. Njegov rad grandioznih je dimenzija a očituje znalački pristup oblikovanju grafita. On se igra slovima, napisom, porukom. U rezultatu rad djeluje kao moguća geometrijska apstrakcije i odaje dekorativni prizvuk. Autor kratko i nevoljko obrazlaže ideju ali uz komentar da mi, „normalni“ umjetnici to ne razumijemo. To mu nije dobar stav jer, i kirurg, koliko da mu je posao specifičan nađe riječi da običnim ljudima pojasni što zapravo radi i kako teče proces operacije. Iako zaista smatramo grafite i grafitere, kao kreativce, manjkalo nam je više komunikacije s njime.

 Oboje naših mladih kolega, grafiter i ulična crtačica po vizualnom izražavanju sačinili su zanimljive radove ali je situaciju u svoju korist i uz opću simpatiju sudionika ostvarila The Kraljica Vila ili TKV. Ona je hrabro i beskompromisno zadrla u problematiziranje idola, fetiša, predmeta obožavanja. TKV u glavni oltar napuštene velike trobrodne crkve smješta temu / oblik morske žene, sirene. Ovime problematizira zaista veliki dijapazon značenja. Tu je ideja idola koji može biti bilo što i tko, ovisi o naivnim sljedbenicima pa su njenim činom sve vjere propitane. Pored toga, prisutne su feminističke konotacije jer je Djevica Marija možda bila sirena. Ona je po interpretacijama bila bezgrešna (ili valjda nevina) a nitko od muških pisaca raznih zavjeta ili svećenika nije se usudio izgovoriti tu pretpostavku. Svjedoci začeća se nikad nisu oglasili. Nadalje, TKV u likovnom smislu maksimalno koristi datosti koje nalazi u napuštenom hramu pa joj se njena sirena besprijekorno uklapa u postojeće ostatke mizanscene – školjka koja nadsvođuje središnji oltarni dio. I to još nije sve, ona hrabro dorađuje elemente koji se ne mogu maknuti iz scene pa se cijela trodimenzionalna kompozicija oltara sa slikom doima nevjerojatno uvjerljivo. Ova svojevrsna diverzija poklapa se sa njenom osobnom idejom uličnog slikarstva: pojaviti se negdje i nekome iskazati (moguću) slikovnu poruku.

 Marija Aranđelović bila je doslovno dežurna svih dana trajanja kolonije. Ona je neumorno kamerom bilježila događanja. Uvjeren sam da joj zaista ništa nije promaklo. Na ovoj izložbi ona predstavlja dva rada. Jedan je njen autorski dojam područja i trenutka lokacije a drugi video rad je dokumentarni prikaz događanja tijekom trajanja kolonije. Osvrnuti ću se na njen autorski video rad „Vasko u Karavukovu“. Tijekom trajanja kolonije, ona je stigla zabilježiti i materijal koji nije direktno vezan uz učesnike. Projekcija njenog malog videa prati se bez daha. Slaganje motiva, sekvenci teče na način da snažan doživljaj situacije na lokaciji zasjenjuje atraktivan naziv mjesta ali i činjenicu da se tu događa neka likovna kolonija. Marija Aranđelović indirektno progovara o statusu trenutka domaćina. Stanovnici Karavukova, ponekad egzaltirano, a ponekad recitatorski izgovaraju zadane tekstove. Autorica uspijeva identificirati stanja osoba koje ne odgovaraju na nikakvo pitanje već izgovaraju skoro apstraktne stihove. Osim umijeća snimanja, montaže, kadriranja, autorica uspijeva probiti barijere dokumenta i isprovocirati gotovo nadrealističku cjelinu. Marija Aranđelović to postiže namjernim miješanjem igre i elemenata igre. Ona koristi iznenađenje i u radu s akterima i u dojmu promatrača gotovog video rada. Maštovitost i kreativnost umjetnice, čitljiva je u formama naoko nedovršenih scena i skiciranih a netendencioznih sekvenci. Stilska nepredvidljivost omogućuje snažno percipiranje ovih holograma ljudskih stanja. Tijek je raspoređen u trenutke kako bi mogao biti nastavljen u svakom sljedećem trenutku. Ovim video zapisom ublažene su granice između vidljivog i osjećanja. Procesualnim postupcima filmskim jezikom, razotkriveno je područje suočavanja s realnošću koja ne mora biti spoznata od strane aktera. Pred nama su trenuci koji se ne mogu ponoviti. Dubioznost pojma trenutak i njegov obim, značenje i definicija, mogu se različito interpretirati. Trenutak može biti konvencionalno tumačen, sekundom, danom, godinom, a može biti personaliziran i sveden na doživljaj individualnog. Od toga ovisi kakva će relacija biti uspostavljena u procesu komunikacije umjetnika samog sa sobom ili promatrača i djela. Marija Aranđelović svakako pruža dojmljive trenutke nanizane u cjelinu video uratka.

 Jelena Korenčić realizira nekoliko radova. Najuspjelija joj je metalna tapiserija koja, iako naoko banalna i jednostavna zaista opstaje opravdana mjestom na kojem je realizirana ali i kao poveznica sa suvremenim trenutkom. Kao elemente ona koristi nađene hrđave, djelomično zgužvane metalne mreže, stare filtere za selekciju sjemena. Vješto ih uklapa u trodijelni reljefni artefakt poštujući sve elementarne zadatosti likovnosti. Kompozicija je stabilna, tonske gradacije su bogate a kao znakovitost umjetnica u prostranim dimenzijama rada, kao kontrapunkt, umeće sasvim mali dio zlatom presvučenog mrežastog rastera. Kompozicijski on nije presudan ali nas obavještava o promišljanju autorice. Tako, usred zarđalosti nalazimo tračak plemenitosti. Time umjetnica odašilje znak, poruku o stalnosti pravih vrijednosti.

 Pored ovog izuzetnog rada Jelena Korenčić se poigrala sa ambalažom. Ona uzima nekoliko velikih vreća za sjeme na koje aplicira motive iz Slavonske ravnice koji su se vezli na posteljinu za prvu bračnu noć. Zapravo se radi o narodnim uputama za uporabu spolovila. Autorica je svjesna da čovječji rod mnogo ulaže u ideje bijega od tijela. Sve moderne religije sadrže naglašeno neprijateljstvo prema tijelu i fizičkom svijetu. Kapitalu i vjerama odgovara syber svijet. Informacija zamjenjuje materiju. Mi mislimo da smo bili a zapravo smo samo vidjeli. Uronjeni smo u syber svijet. No, netko ipak mora uzgajati jabuke ili zašiti hlače. I to bi se moglo automatizirati ali još uvijek mora postojati netko tko će jesti jabuke i nositi hlače. Netko tko će strasno zagrliti i poljubiti voljeno biće. Narodna tradicija ipak se ne da iskorijeniti. Jelena, ženske i muške organe za reprodukciju i veselje, prikazuje u stiliziranim oblicima. Ovaj erotski dizajn autorica je nazvala “Uputstvo za upotrebu” ili “Best before”.

 Još jedna serija izuzetnih radova dio je ove izložbene prezentacije a izvedena je na ovogodišnjem sazivu likovne kolonije Karavukovo. Biljana Milenović uzima ono što joj se našlo pri ruci: drvene palete i bijele plahte. Proces kreće omatanjem bijelog tekstila oko ne sasvim pravilnih kvadratnih oblika. Tako umjetnica dobiva dvije vrste podloge na istom radu: slikarsko platno i na mjestima gdje su daske, čvrstu podlogu ispod platna. Sigurno je da autorici nije bilo lako krenuti u intervencije jer je pred sobom već imala umjereni raster naizmjence nanizanih slikarskih površina raznih karaktera. No, senzibilitet umjetnice nije ju napustio. Ona hrabro kreće u obradu površina koje su se pretvorile u predmet. Biljana Milenović si priređuje tri takva predmeta / podloge. Najprije čulno istražuje površine nanošenjem područja sivih tonova. Prateći svoja unutrašnja stanja, umjetnica intervenira grafitnim, crnim gestualnim tragom ili zagrebanjem nanesenog sloja. Senzibilni odsjaj trenutka ostaje zabilježen u raskošnoj elementarnosti osobnog vremena.

U drugoj fazi obrade triptiha Biljana Milenović upovješćuje značenje rada. Tri palete obavijene bijelim platnom, postaju podloga za usmjereni iskaz. Sada dramatika postaje ispunjena povijesnim vremenom. Forme se u njenim radovima nužno ne nadopunjuju. Ponegdje su u neskladu. Pojavljuju se u grupama kao talozi sjećanja, reminiscencija na doživljeno. Ukoliko se malo udubimo u rad, postaje nam jasno da umjetnica problematizira povijesni trenutak svodeći ga na univerzalno. Pred nama je plan za tranširanje mesa. To može biti izvedeno na kravi, svinji ili čovjeku. Ali to nije sve, ona uzima i poznati teritorij, bivšu SFRJ pa rezove predstavlja paralelnim uspoređivanjem. Kaže nam da je tranširanje svinjskog mesa vrlo slično tranširanju teritorija. Kao što je klaonica mjesto gdje se „tranšira“ meso, dijelovi teleta ili svinje, tako je Balkan mjesto za tranširanje plemena. Ne ulazeći u propitivanje krivice niti osvješćivanja i proživljavanja rezultata te klaonice, ova potresna reminiscencija na blisku prošlost izaziva mučan dojam. Na žalost, svjedoci smo situacija gdje centri moći iniciraju a priprost narod realizira krvave scenarije.

Eugen Borkovsky: Nezahvalno je pisati o svom radu. Dojmovi o koloniji, druženjima, događanjima i radovima daju se izčitati kroz ovaj tekst. Što sam ja osobno želio pokazati kao pozvani učesnik likovne kolonije o kojoj je riječ? Čak nisam odradio ni prezentaciju koju uvijek radim. Ali, realizirao sam rad „Prozor Vojvođanski“. Okvir, prozor je trokrilni, nađen kao upotrijebljen i odbačen. Kao i u nekoliko prozora koje sam do sada izveo, okosnica je linija grane koja bi trebala oponašati liniju pejzaža, horizonta lokacije. Tako mi je, npr. u Crnoj Gori ili Bugarskoj bilo mnogo jednostavnije jer je pejzaž nabran i strm pa je i linija pejzaža dramatičnije valovita. Ovdje, opčinjen ravnicom, morao sam pronaći granu koja je sasvim ravna. Ili, sasvim umjereno neravna. Slojevi mreže označuju situaciju teritorija. U pozadini, iza grana i slojeva metalne mreže postavljeno je ogledalo. Tako se promatrač može ogledati u (osobnom) pejzažu.

Možda najbolji komentar na ovaj rad dao mi je nepoznati muškarac na otvorenju izložbe u Karavukovu. Najprije me grubo prozvao: „Da li si ti radio onaj prozor?“ Ja sam skrušeno priznao. Onda je on rekao: „Ti si kriv da sam ja ispao blesav!“. Sada sam se već pomalo uplašio njegovih mišića i teksta. Naravno da sam se počeo izmotavati sa tekstom kao, žao mi je nisam ja ništa loše mislio… Onda se on, nakon značajne pauze izjasnio: „Znaš, trebalo mi je 15 minuta da shvatim da se ja vidim tamo iza u ogledalu kroz taj prozor, ha, ha, ha.“

Zvuk je uvijek neka posebnost. On zahtijeva ambijent i atmosferu za optimalan doživljaj. Hrabri Danilo Popović prihvatio se zadatka da vrijeme provedeno uz likovnjake na koloniji iskoristi za stvaranje niza tonova koji bi ujedinili prostor, vrijeme, atmosferu i situaciju u kojoj se našao. Čini mi se da je on imao najteži zadatak. Osim što smo mu čeprkali po gitari, što smo ga tjerali da nas prati kad bi razveseljeni u neka doba noći poštovali u nama probuđene rokerske ili bilo koje muzičke dionice, imao je zvučnu konkurenciju od ranog jutra u obliku tehnoloških, industrijskih i prometnih zvukova. Danilo je odradio dva zadatka: zvukom, melodijskom linijom podupro video rad Marije Aranđelović i održao techno blues trance koncert, nastup na završnici LK, nakon otvorenja izložbe i šarenog programa gostoljubivih domaćina. Iskreno, poželim da ga čujem u nekom klupskom prostoru uvjeren kako neću biti razočaran.

Kao rezime ovog događanja mora se primijetiti da svi umjetnici poštuju sumnju i problematiziraju ideju realnog. Sumnja u realitet je oznaka promjenjivosti. Dok ne sumnjamo, stvari su zaustavljene. Onog časa kad se rodi sumnja, pokrećemo misao k promjeni bez obzira oslanjamo li se na doživljaj, promišljanje ili na fizičku analizu situacije. Tijek stalnih promjena, opisan u teoriji organiziranog kaosa i dokazan na području kvantne fizike, utječe na percepciju svijeta oko nas. Tijek možemo povezati sa sumnjom. Umjetnici sumnjaju, rastačući impresiju okruženja u promišljanja o trenutku. Doživljaji postaju senzibilne nakupine. Tijek je zaustavljen u trenutke kako bi mogao biti nastavljen u svakom sljedećem trenutku.

 Istraživanje, igranje učesnika LK Karavukovo kreće se u dva smjera: u asocijativnom smjeru, igri fragmenata koji oponašaju realne oblike i u smjeru oblikovanja koja odražavaju stanje igrača. Umjetnici koriste sumnjičavu ezoteričnost. Ona je čitljiva na radovima, u formama oblika, ideja i poruka. Svi autori, uspjeli su očitati osobno u koje se ponire služeći se intuitivno likovnim obrazovanjem i iskustvom, služeći se instinktom i memorijom.

Najveći uspjeh ove likovne kolonije je poštovanje i njegovanje kreativnog čina te odgovornost prema kolegama sa kojima se boravilo i radilo a kasnije izlagalo. Niz odličnih radova svjedoči o tome.

 A slobodni, ničiji psi po selu šeću.

      Eugen Borkovsky, 2011.

Autori radova, učesnici kolonije Karavukovo 2011: Marija Aranđelović, Eugen Borkovsky, Goran Denić, Aleksandar Jestrović (Jamesdin), Jelena Korenčić, The Kraljica Vila (TKV), Sandin Međedović, Biljana Milenović, Danila Popović, Nikola Radić Lucati, Milica Ružičić

INFO Gradska galerija Fonticus Grožnjan:

Eugen Borkovsky, voditelj programa galerije

tel: 00385 99 252 33 72, e.mail: eugen.borkovsky@gmail.com

GROŽNJAN Grad umjetnika     1965 2011     GRISIGNANA Cittá degli artisti

The post Ravničarska kreativna avanmtura – Grožnjan first appeared on Zmuc.

Ovaj projekat nije slučajno u folderu “Performansi”.

https://www.youtube.com/watch?v=9dnZwBteoH4

https://www.youtube.com/watch?v=u84rkEAsO18&list=UUn45-iPG1cS7fOIKbb6CFbQ

The post Otvaranje rezidencijalnog centra za umetnike u Reževićima / 2014. first appeared on Zmuc.

Radove je poslalo 108 eminentnih karikaturista iz 71 države sa svih kontinenata.

Održano je i više edukacija učenika osnovnih škola u crtanju karikatura i o ratu kao globalnom zlu, a poseban žiri je selektovao 12 najboljih dečjih radova za izložbu i za katalog.

Poseban segment izložbe predstavljale su 60 autentičnih karikatura iz vremena Prvog svetskog rata, koje oslikavaju tadašnju ratnu propagandu na obe zaraćene strane.

Izložba je održana pod pokroviteljstvom ambasade Kraljevine Norveške u Srbiji, a izložbu u Zemunu otvorio je norveški ambasador Nils Ragnar Kamsvag.

Nagrade za najbolje radove po mišljenju stručnog žirija osvojili su:

prvu – Leks Drevinski (Lex Drewinski, Nemačka),

drugu – Marilena Nardi (Italija) i

treću – Predrag Koraksić Corax (Srbija)

Specijalne nagrade su pripale Aleksandru Šmidu (Alexander Shmidt, Belorusija) i Luki Lagatoru (Crna Gora).

Za najbolji dečji rad proglašena je karikatura Nine Prodanović.

Zemunski salon karikature gostovao je u Galeriji “Marko K. Gregović” Crvene komune u Petrovcu na moru izložbom odabranih radova internacionalne grupe autora koja je posvećena sećanju na početak Prvog svetskog rata pre sto godina, uz apel za mir u svetu. Izložbu su 23. maja u Petrovcu otvorili umetnički direktor Zemunskog malog umetničkog centra (ZMUC) Goran Denić, kao suorganizator, i crnogorski karikaturista Luka Lagator, dobitnik posebnog priznanja žirija. Do kraja godine, izložba je posetila Skoplje, Petrovac, Zrenjanin, Zaječar, Sopot…

http://www.seecult.org/vest/mir-je-bolji

The post 19. Zemunski međunarodni salon karikature first appeared on Zmuc.

Izložba je deo projekta “Pokretne kolonije: iz gradova duhova u umetničke rezidencije” koji Zemunski mali umjetnički centar ZMUC (Srbija) realizuje u saradnji sa Zeta Centrom u Tirani (Albanija) i NVO Za Druga iz Petrovca (Crna Gora).

Izložba će sukcesivno biti dopunjavana novim studentskim radovima do 23. oktobra, do kada traje i Arhitektonska kolonija u Reževićima.

Pozivamo Vas da do 22. oktobra, svakoga dana u terminu od 17 do 20 sati, posjetite izložbeni prostor Crvene Komune i u direktnom razgovoru sa studentima saznate više o njihovom viđenju tradicionalne arhitekture Paštrovića.

Više o projektu “Pokretne kolonije: iz gradova duhova u umetničke rezidencije” moguće je naći na blogu: http://www.movableartcolonies.wordpress.com/

JUSD Crvena komuna / Petrovac / 15.10.2013.

The post Studentski radovi / Arhitektonska kolonija u CG first appeared on Zmuc.

Od gradova duhova do umetničkih rezidencija bio je moto prve godine Mobilnih rezidencija. Vizuelni umetnici u Babama su radili na temu “Beskućnici”, a studenti arhitekture su u Reževićima, pored pojedinačnih radova, realizovali i arhitektonski nacrt “Transformacija porodične kuće Bosnića u umetnički rezidencijalni centar”.

Postavka izložbe u Centru za kulturu Sopot sadržala je radove sa obe kolonije.

Podrška: Dubravka Vranjanac, Dalibor Pešić, Dušan Jovović.

The post Izložba Mobilne rezidencije 2013 – CZK Sopot first appeared on Zmuc.

Izložba Karavukovo 002 je  bila deo programa “Beogradska nezavisna kultura – Na sopstveni pogon”,  od 25. oktobra do 5. novembra u Beogradu i predstavlja aktuelni presek raznovrsnosti i potencijala beogradske nezavisne kulturne scene. Radovi su konačno postali deo postavke fabrike Castrix u Karavukovu, kao deo kolekcije savremene umetnosti Balkana koju ta fabrika formira od 2010. godine.

Koloniju je finansirala fabrika za doradu semena Castrix, a postprodukciju izložbe Ministarstvo kulture Srbije. Organizator je ZMUC.

Učesnici drugog saziva bili su:

– vajar i teoretičar umetnosti Eugen Borkovsky (Grožnjan, Hrvatska)

– veb dizajnerka Jelena Korenčić (Zagreb)

– fotograf Nikola Radić Lucati (Beograd-Tel Aviv)

– slikar Aleksandar Jestrović – Jamesdin (Beograd-Berlin)

– graffiti autor Sandin Međedović (Sarajevo)

– muzičar i kompozitor Danilo Popović (Beograd)

– keramičarka Biljana Milenović (Beograd)

– vajarka Milica Ružičić (Beograd)

– montažerka I video umetnica Marija Aranđelović (Beograd)

– street art umetnica TKV (Beograd)

-vajar Goran Denić (Zemun)

The post Izložba Karavukovo 002 first appeared on Zmuc.

Saziv:

Ana Krstić, vajarka (Valjevo, Srbija)

Daniela Fulgosi, grafičarka (Zemun, Srbija)

Ivana Vidić, grafičarka (Beograd, Srbija)

Goran Orge Nikolić, dizajner zvuka (Beograd, Srbija)

Marko Mamuzić, filmski režiser (Beograd, Srbija)

Darko Cvetanović, fotograf (Sarajevo, BIH)

Marija Kauzlarić, multimedija (Beograd, Srbija)

Dragana Nikoletić, reciklaža (Beograd, Srbija)

Marko Kovačič, vajar (Ljubljana, Slovenija)

Pasko Burđelez, performer (Dubrovnik, Hrvatska)

Sonja Radaković, studentkinja slikarstva (Novi Sad, Srbija)

Goran Denić, vajar (Beograd, Srbija)

The post Karavukovo 0001 / Art klinika / NOVI SAD 2010. first appeared on Zmuc.

The post Karavukovo 0001 u UBSM / 2010. first appeared on Zmuc.