18 Jan Brano Mandić / Muzej korupcije / Čelobrdo 2016

Piše: Brano Mandić

MUZEJ KORUPCIJE

Dobro, bila je to lijepa sedmica. Malo je reći lijepa. Niko nema pravo da priča o nečemu dok ga ne okusi. Čelobrdo je prava stvar. Ćao svima, i da se vidimo sljedeće godine. Nosim puno utisaka, super sam se proveo. Imam samo riječi hvale za domaćine, a priroda, ej, pa to je priroda Crne Gore, to je monument, siđeš za pola sata sa brda u more. Baš nam je bilo lijepo, ostvario sam i dragocjene kontakte sa drugim piscima. Nije loše poznavati ljude iz branše, a nekako smo se otmeno družili. I neka smo. Niko nema pravo da nam zamjeri što ločemo, takvi smo kakvi smo. Imamo svoj ego trip i iz njega nastaju knjige. Ipak smo mi književnici, fariseji. Šalim se, prvo da kažem ono što će drugi zaboraviti – hrana je bila zvek, posebno punjene paprike sa celerom, i to, za nevjerovati, zato što je kuvar na pijaci pogrešno tražio celer umjesto petrusin. A petrusin je inače peršun. A korijander je meksička varijanta. A kuvar je doktor lingvistike. A duvan je najbolji hercegovački. I sve to, i još mnogo drugog, naučio sam sa kolegama, u razmjeni mišljenja, a kad mi dosadi, kupao sam se na plaži.

Joj, kakvo je tek more, pa Sveti Stefan, drugovi, jesam Crnogorac, ali nikad tamo nisam bio, i sve bih dao da mi vidite facu dok ulazim u to svoje more, kao da je tuđe more. A kraj septembra je najljepši, nema turista, dolaze samo pisci, babe, vidio sam i grupu kvadriplegičara. Dakle, pisci, babe i kvadriplegičari, ako je politički korektno tako reći, mislim stavljati u istu ravan oboljenje, ejdž i profesiju. Ma ko ga šiša, dobro sam se proveo, ja sam pisac, i ako sam vidio kvadriplegičare pišem da sam vidio kvadriplegičare, čak i ako ih nisam vidio. Jer moj jezik ne robuje novcu, jebe se meni za fondove, imam samo sebe, a sad imam i ta sjećanja o kojima blogujem.

Imam sebe prije Čelobrda, sebe poslije Čelobrda. Imam mejlove mojih kolega, sve ih ovim putem pozdravljam, i to iz poštovanja azbučnim redom. Ćao Ahmede, Ana, Barbi, Marko, divni ste. Dragi Pavle, organizatori, Vesna, Gorane, Đorđe, i ne samo vi, čak i veseli kerovi koji su se motali oko naših nogu nek se odazovu mom pozivu. Sjećajmo se ovoga dok smo na vrijeme. Prva dva-tri dana treba se najviše sjećati, jer tu zaborav najjače djeluje. Baš je to neobično, čovjek misli da zaboravlja nakon dugih godina, a zapravo većinu stvari zaboravi odmah. Nakon tri dana, sata. Ali meni je bilo previše lijepo, neću vas zaboraviti. Jok ja. Uvijek sam bio seminarski tip, ali ovo je nešto posebno. Ne osjećam se korumpirano zato što se nismo proslavili na zadatu temu, iako to može nekom da smeta. Ali mi smo pisci, a pisci treba prvo da dožive, pa tek onda da pišu, zar ne? Da je bio seminar o seksu, jebali bismo se. Da je bio skup posvećen morskom dnu, ronili bismo. Pošto smo bili pozvani da govorimo o korupciji i neko je platio da mislimo o korupciji, a mi nismo mislili o korupciji, definisali smo korupciju sami sobom i zajedno sa našim domaćinima, živjeli korupciju. A Oskar Vajld, kolega, rekao je «definisati znači ograničavati», što znači da smo korupciju ograničili, uobličili u vrhunski muzejski artefakt, i to smo uradili «činodejstvujući» kako reče organizator Denić u slušalicu nekoj radio novinarki, možda baš famoznoj Suadi, koja se zbog nečeg javila iz Kelna da priupita šta mi to tamo zapravo radimo.