18 Jan Druga Mobilna književna rezidencija u Crnoj Gori / Blizikuće 2015

 

ŽELIMIR PERIŠ: O odmicanju

05 Oct 2015 / MOBILNA KNJIŽEV…

ŽELIMIR PERIŠ: O odmicanju

Književna kolonija kao mjesto okupljanja i suživljenja ljudi istih interesa (ovdje književnih) prije svega je prilika za izmještanje iz uobičajenog (poznatog, istraženog) prostora i odlazak na novo mjesto. A novo mjesto – već i stoga jer je novo – je po definiciji avantura otkrivanja nečeg neviđenog i nepoznatog. Tako sam već u startu upao u mali i slatki paradoks: iz Zadra sam stigao u novo i nepoznato mjesto, državu u kojoj nikad nisam bio, među ljude koje nisam poznavao, u jezik koji sam vrlo rijetko čuo – samo da bih otkrio da je sve to novo u stvari vrlo vrlo domaće.

Prostor Boke i Budve za Austrougarske se nazivao Süd Dalmatien, dakle Dalmacija. Mediteranski duh i krajolik kojim se mi gore ponosimo (Ko ovo more platit, kaže se kod nas) ovdje je još intenzivniji i autentičniji (Rusi, kaže se kod njih), a i to gore-dole valja promatrati relativno. Prateći morsku struju koja iz Otranta unosi svježe more s Mediterana i prolazi uz našu stranu obale, stari su ribari ono što je niz struju zvali dole. Tako su i Zadar i Trst dole, ispod Budve i Svetog Stefana.

A jezik, glavna tema ovog susreta, jezik kao mjesto spajanja i razdvajanja, jezik koji definira zajednicu, baš je taj jezik najzačudnija stvar, jer, kad se čovjek malo odmakne jako je teško pronaći razlike u naša dva jezika. Teže se razumiju žitelji naselja oko Zadra, recimo Zemunika i Kali (10 km zračne linije) negoli voditelj kolonije Đorđe Gregović i ja (500 km zračne linije), a i to je kriva izjava jer nerazumijevanja ovdje nema.

Tako sam, prevalivši 500 km u kojima sam morao čak sedam puta na graničnim kontrolama vaditi putovnicu da dokažem tko sam i odakle sam (šest bi bilo dovoljno da vozač nije jedan dio puta malo i zalutao), mogu samo zaključiti da sam na poznatome. Veli se da nekad putujemo da bi sebe spoznali. Što se dalje odmaknemo to se jasnije iz daljine vidimo (dugovidni, kakvi već jesmo). Ali dogodi se da se tim odmicanjem primaknemo, pa tamo gdje smo mislili pronaći druge i različite, nađemo sebe i iste

 

OTO OLTVANJI: Pisci piju

08 Oct 2015 / MOBILNA KNJIŽEV…

 

OTO OLTVANJI: Pisci piju

Pisci piju.

To je kliše. I to je istina.

Ko zna zašto to rade. Slavni pisac naučne fantastike i profesionalni vizionar Brus Sterling, sa kojim sam imao čast i zadovoljstvo da pijem, kaže da se velika većina pisaca koje je upoznao pre ili kasnije odala alkoholu. Njegov stav je, otprilike, da je to zato što moraju nekako da se izbore sa nepoverenjem u sopstveni kvalitet, popuste pod pritiskom želje i očekivanja – tuđih i sopstvenih – pobede potrebu da neprestano budu dobri, uspore taj ludi ringišpil ubacivanja u trans stvaranja i izlaženja iz njega. Što sve na kraju neizbežno postaje neka vrsta kreativne šizofrenije. A alkohol pomaže. Alkohol je uteha. Alkohol opušta zategnute strune.

Svaki izgovor je dobar.

Nisam, zato, bio previše iznenađen kad sam, nakon što sam u subotu ujutro stigao na Mobilnu književnu koloniju u organizaciji Zadruge, ZMUC-a i Tradukija, ove godine u selu Blizikuće u Crnoj Gori, ponuđen lozom dok još nisam maltene ispustio ručku kofera. I prihvatio sam, rado, jer i inače volim žestinu, prekršivši jedno od sopstvenih zlatnih pravila (“Alkohol samo kad padne mrak”).

I bila je lepa ta loza. Klizila je glatko, tražila još. Nisam preveliki ljubitelj te konkretne rakije, ali ovo je bila samo još jedna potvrda ispravnosti stare dobre taktike “u Rimu se ponašati kao Rimljanin”: kao što bih na Kubi gotovo sigurno pio Kuba Libre, u najvećoj harmoniji sa prirodom oko sebe ovde sam bio na lozi.

Popili smo par čašica da bismo skupili snagu i smestili se na sprat sa ludačkim pogledom na more. Popili smo par čašica kad je u toku dana pristizao ostatak ekipe. Popili smo jednu za put i otišli na kupanje sa domaćinom koji maltene sujeverno nije želeo da prekida zavidan niz ronilačkih dana bez pauze. “Plivanje pod dejstvom” nije bila neodgovorna, opasna rabota. Delovalo je spokojno i otrežnjujuće.

I to veče smo pili, kad su nam se onako zajednički razvezali jezici o ovogodišnjoj okvirnoj temi (“Jezik i zajednica”). I posle toga, kad su nam se razvezali na slobodne teme.

Loza se sutradan ponašala još bolje. Nije bilo glavobolje niti drugih neželjenih nuspojava postpejd naplate za dobar provod. Prva stvar koju sam ugledao kad sam se probudio – posle blagotvornog prizora mora – bila je puna čašica stavljena pred mene. Slegao sam ramenima u sebi i – nastavio. Pio sam i za vreme baksuzne, neuspešne večernje projekcije filma jedne od učesnica. Pio sam tokom neformalnog, konstruktivnog razgovora o stavu prema tradicionalnim književnim večerima koji je poslužio kao možda najbolje upoznavanje sa kolegama.

Pio sam i trećeg dana. Pasalo je uz dogovorene aktivnosti dinamičnog predstavljanja sopstvenog opusa pred ostatkom kolonije ili konačno uspešnom projekcijom filma. Svi su bili raspričani, raspoloženi, razigrani. Niko nije bio pijan. Posle zvaničnog dela večeri, popili smo još malo da dopunimo pogonsko gorivo. Izgledalo je da tako može doveka.

Četvrtog dana sam rekao: Ej, stani malo. Lokanje se, naime, nije slagalo sa jednom sitnicom.

Trebalo je blogovati, sklapati prozu, okretati kurblu mašine za ideje, a moj um je šlajfovao obavijen stalnom izmaglicom boje grožđa. Kretenski isceren, prepuštao sam se događajima umesto da o nečemu i sam odlučujem.

Kako čudan usud i nakaradna zakonitost: pisci piju i od toga možda čak perverzno imaju neku korist, samo što to nije dobro za ono najbitnije. Pored toga što piju, pisci bi morali još i da pišu. Ne mogu da pišem omamljen i nije to pravo pisanje. Osim kad me omami sopstveni tekst.

Sve je, međutim, nekako proradilo kad sam prikočio. Bura u glavi je rasterala oblake, a unutrašnje more postiglo bonacu. Poteklo je iz mene kao iz petolitarskog balona. Uspelo je nešto da se napiše, još ponešto smisli, uzjaše talas spisalačke igre koji se još nije prelomio.

Eto dobrog povoda da se proslavi. Ne mnogo. Čašicu, dve.

 

ĐORĐE V. GREGOVIĆ: 6 minuta

09 Oct 2015 / MOBILNA KNJIŽEV…

ĐORĐE V. GREGOVIĆ: 6 minuta

6 minuta jednog filma.

Bez dijaloga, sve je snimljeno u jednom kadru.

Glumica slikana iz profila, u krupnom planu.

Posmatra neodređeno kroz prozor kola.

Vidi se da je uznemirena, počinje plakati.

Kišne kapi na staklu.

Čuju se glasovi ljudi koji prolaze ulicom, i poneki udaljen povik.

Čuje se pomalo hipnotična jevrejska pjesma…

O tih prvih 6 minuta filma koje su zajedno odgledali pisci sa ovogodišnje rezidencije u Blizikućama, oni su i napisali svoje kratke priče. Na izvjestan način, to predstavlja pokušaj da se kroz riječi opiše intezivna slika sa ekrana, vrlo sugestivna i moćna. U vizuelnoj umjetnosti kao što je film, ključni sastojci su kamera i glumac pred kamerom. U književnosti, da bi predstavili neki doživljaj ili prizor, potreban je autor i prazan list papira pred njim. Avantura stvaranja pripada i režiseru filma i piscu. U konačnom, ljepota izraza je sakrivena, ali dostupna svima.

Možda je to zbog saznanja da se u književnosti zaobilaznijim i suptilnijim putem stiže do imaginarnog, lijepog i neobjašnjivog. Možda i težim putem.

 

ŽELIMIR PERIŠ: 6 minuta plakanja za Đorđa

09 Oct 2015 / MOBILNA KNJIŽEV…

ŽELIMIR PERIŠ: 6 minuta plakanja za Đorđa

Sunce je bilo nisko, probijalo se između betonskih kostura dva nebodera zauvijek prekinuta u izgradnji i tjeralo je da skrene pogled. Škiljila je kroz trepavice, ali nije pomagalo, snažni bljesak sunčevih zraka tjerao joj je suze. Da ne zaplače podigla je prozorsko staklo. Zatamnjeno staklo podiglo se uz tiho zujanje i sad joj se pred očima, ispred scene ljudi na pijesku, pojavio vlastiti odraz. Brada joj se tresla, oči su joj bile crvene i razrogačene, bila je samo nekoliko trenutaka odvojena od histerije. Da zaustavi suze počela je duboko disati. Krenu li suze čitava će slika nestati u vodenoj izmaglici, a nije smjela propustiti tu viziju, trenutke koje je dužna vidjeti i dužna zapamtiti i učiniti da ostanu zauvijek.

Da ne brizne u plač zatvorila je oči, ali bilo je još gore. Sad je njen mozak stvarao slike stvari koje će se tek trebati dogoditi. Vidjela je nož kako kreće, vidjela je njegovo tijelo kako pada, vidjela je sebe kako vrišti, kako istrčava iz automobila, kako na koljenima grabi prema njemu, kako licem pada u pijesak, kako joj se zrncima suhoće pune usta i oči, kako pokušava viknuti ali joj pijesak ne dopušta, kako ga iskašljava, kako ga iskašljava sad, kako ga iskašljava za deset godina, kako nijedna riječ iz nje ne izlazi bez hroptaja pustinje, kako nijedna suza ne uspijeva pobijediti pijesak, pijesak koji joj ne dopušta emociju, koji joj ne dopušta da isplače sebe, njega, njihovu nerođenu djecu, stan koji nisu uspjeli kupiti, bolesti koje nisu uspjeli dobiti, njene nedovršene škole, njegove završene fakultete finalizirane šestomjesečnim ugovorom za rad na platformi, njen strah od letenja, njegov strah od paukova, njen preljub, njegov oprost i sve sitne perverzije koje se iz njihovog neproživljenog života zauvijek sele u sablasno žute sjene pješčanih dina.

Otvorila je oči i shvatila da su završili s čitanjem. Ostalo je nekoliko trenutaka do izvjesnog, spustila je prozorsko staklo da jasno vidi što će se dogoditi, da jasno vidi njegov izraz lica. Ali sunce, ta beskompromisna sila koje brutalnom jasnoćom obasjava njenu nesreću, joj se ponovo zarezalo u vjeđe. Zaškiljila je ali nije pomagalo.

*Odgovor na “izazov” Đorđa V. Gregovića, povodom filma “Free Zone”

 

RENATO BARETIĆ: Ne plaču samo oči

09 Oct 2015 / MOBILNA KNJIŽEV…

RENATO BARETIĆ: Ne plaču samo oči

Kad govore ili pišu o plaču, svi spominju samo oči, nitko nos. Pustiti suze da izviru, klize i kaplju koliko im se god i kamo hoće, to je dobro. Bude čak i ugodno osjećati ih kako se hlade putujući prema vječnom ponoru ispod obraza; možeš ih i brojati: koliko ih se odvažilo na taj zadnji skok, a koliko ih je odustalo i osušilo se od straha nad bezdanom…

“Vidiš da glumi”, rekao bi Tata svaki put kad bi zajedno gledali televiziju, a neka glumica plakala na ekranu. “Da stvarno plače, curio bi joj i nos, ne ovako, samo oči”.

U romantičnim i potresnim scenama ima mjesta samo za suze, ne i za sline iz nosa. One nisu romantične, one ili cure ravno i ljepljikasto niz grebene iznad usne, ili se, prestrašene, gadljivo ovjese s vrha nosa i očajnički mole da ih ušmrkneš nazad ako ne želiš da ti ostave mrljice na odjeći, drugačije i vidljivije od onih kakve ostavljaju suze.

Rekla je vozaču da parkira na autobusnoj stanici s koje je onomad zauvijek pobjegla. Nije plakala jučer, kad je stigla, nije plakala danas na sprovodu. Bila je sigurna da to nikome nije promaklo i da im je svima zbog toga nešto kriva. I ostat će za njom, sad kad ponovo zauvijek ode, priča o kćeri koja nije ni suzu pustila na sprovodu svoga oca, jedinog roda kojeg je još imala na ovom svijetu.

Stao je i isključio motor bez riječi, naviknut na to da govori samo kad ga šefica nešto pita. Volio je svoj posao, volio je to što vozi i šuti, baš kako i njoj odgovara.

Nije htjela gledati kroz prozor, nije htjela gledati ni pred sebe, u naslon i vozačev kovrčavi tiljak nad njim. Htjela je samo plakati. Napamet je iz torbice izvukla neotvoreni paketić s papirnatim maramicama, odlijepila poklopac i dopola izvukla prvu maramicu. Da bude spremna, čim krenu sline iz nosa.

Odlučila je plakati, nisu joj za to trebali svjedoci, odlučila je plakati sama zbog sebe, poželjela je oplakati ono što nikad nije. Kad te progone mržnja i gađenje, nema vremena za suze. Sad je, s Tatom sigurno zakopanim ispod stotinjak kilograma zemlje, došlo vrijeme i za njih.

Kao u onoj dječjoj pjesmici o nedužnom janjetu kojeg je otac kupio za dvije pare, pa potom uslijedi niz kazni i smrti, a jedino otac, glavni krivac za cijelu tu ulančanu nesreću, ostane pošteđen i nekažnjen. Tako je bilo i s Tatom, a jedino je ona to znala, nitko drugi među onima koji su jučer i danas plakali. Je li to što je sad umro ipak neka zakašnjela kazna za ono što je davno učinio? Možda jest, a možda i nije, osamdeset i pet godina života ne zvuči baš kao kazna za nekoga s takvom popudbinom, dugom skoro pola stoljeća. Ali neka, barem je sad mrtav.

Zaplakala je, počela brojati suze, prestala brojati suze, pa nanovo počela. Palcem i kažiprstom spremno je pridržavala onu prvu maramicu. Brojala je i čekala, isplakala više suza nego… Nije se mogla sjetiti s čim bi uopće tu količinu svojih suza mogla usporediti.

Izvana su, kroz graju prolaznika, dopirali zvuci crkvenih zvona i pozivi iz zvučnika s oba minareta, ali glasnije od svega čula je odnekud Tatu:

“Vidiš da glumi. Da stvarno plače, curio bi joj i nos, ne ovako, samo oči”.

Gurnula je maramice nazad u torbicu i suho rekla:

– Vozite me odavde.

– Kamo ćemo? – upita vozač.

– Bilo kamo odavde – odgovorila je, osjetivši kako joj je posljednja suza kapnula na bedro. Naslonila se i udahnula duboko, do dna pluća, kroz nos.

*Odgovor na “izazov” Đorđa V. Gregovića, povodom filma “Free Zone”

 

SANDRA ZLOTRG: Dobru ženu je teško naći

10 Oct 2015 / MOBILNA KNJIŽEV…

SANDRA ZLOTRG: Dobru ženu je teško naći

Sandra Zlotrg, gošća Mobilne književne radionice u Blizikućama, profesorica je bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti. Lektorica, predavačica BHS jezika kao drugog/stranog, izvršna direktorica Udruženja za jezik i kulturu Lingvisti. Zagovaračica rodno osjetljivog jezika.

Dobru ženu je teško naći

Dok sam gulila krompir pokušavajući biti korisna (kad sam već ovdje kao pratnja a ne kao učesnica), naumpalo mi je da napokon mogu iskoristiti Đurin skeč Limun nam ne treba, možemo ga slobodno bačit a da se niko ne nasmije. Nijesam li u Crnoj Gori?

Bila jesam, četiri dana, ali dovoljno crnogorskog čula nisam. Domaćin kuće rezidencijalnog programa za pisce priča srpski, iako mu je melodija crnogorska. Takvu sam zbrkotinu ekavice i ijekavice (mleka i jotovanja tipa đed ili đevojka) još jedino čula u Laktašima, gdje se u ijekavsku dijalekatsku podlogu infiltrirao jezik beogradske štampe i televizije. Ako nije ekavski nije srpski, zar?

– Da, prvi put sam u Crnoj Gori. Da, prelijepo je. More, sunce, u Sarajevu samo što nije magla, hladno. Ne, nisam sigurna je li mi ljepši stari grad u Kotoru, Budvi ili u Ulcinju. U stari Bar nismo stigli. Fakat svaki piccola Ragusa.

Primjerom sagrađenog pa ostavljenog mjestašca u brdu blizu našeg, domaćini su nam objasnili otkud to da je od Kotora do Bara sve uporedo na crnogorskom i na ruskom. I bilbordi sa nekim ruskim Pervanom i продажа i ruski među turistima. Ulcinj sasvim druga priča. Crnogorski i albanski. Jedino Podgorica jednobojna.

Jezički toponimski biseri crnogorskog Jadrana definitivno su mi Skočiđevojka i Haj-Nehaj. Između čijeg li je ne i svog da ova bezimena heroina skočila u more, ne stigoh saznati. Haj-Nehaj, ima Gugl.

– Odakle ste? Iz Sarajeva? E, onda vam ne mogu naplatit. I ja sam iz Sarajeva. Živio u Hasana Kikića. Znate gdje je ta ulica? U njoj je rahmetli Alija živio. Kako ste zadovoljni autom? – pita lik što naplaćuje parking u Perastu ne obraćajući se meni iako sam ja ta koja drži ključ od auta. Čuj, nisam samo ghost na rezidenciji, možda je to neka fora?

Nije fora da samo žene postavljaju i sklanjaju. Peru suđe. Nije fora da ti se ne obraćaju na večernjoj pijanci kad sve druge žene odu, nije fora. Nije fora da je Vesna direktor i šef. Gdje sam ja ovo?!

Naš je jezik onaj u kojem se osjećamo kao kod kuće. Moj pamti sve gradove u kojima sam živjela i prilagođava se okolini. Kad smo se vratili kući nakon mjesec dana posjete familiji u Laktašima prvi put nakon rata svi su mi se čudili kako to samo pričam. Šta otežem. U Crnoj Gori sam se sa svojim đe skroz komotno osjećala. A totalno kodkućno mi je zvučao i naš domaćin dok nam je čitao neku staru crnogorsku priču o majci što je cijelu noć igrala na sinovljevoj svadbi iako je ovaj cijelu tu noć ležao u nekom žbunju mrtav od konjskog kopita. To je primjer – čega ono – majčinske ljubavi i tragike? Jel poenta u onom prastarom šta će svijet reći?

I ta crnogorska plemena i loze, zar to nije neka fora iz njegoševskih dana?

Eh, tu smo. Tradicija je to što nas razdvaja. Da, govorom odajemo svoje porijeklo (geografsko i (a)nacionalno), ali je li to sve što trebamo da bismo mogli reći da znamo drugu osobu? Nije. Ali jeste ono što treba prevaliti kako bi upoznavanje bilo moguće.

Tradicija je razlog zašto je crnogorski neprihvatljiv kao najmlađi jezik na svijetu i zašto je bosanski Vukov srpski. I zašto je, uostalom, prihvatljiviji bošnjački. O čemu mi pričamo? O imenima za jedan isti jezik ili o pravopisu što se u pet deka razlikuje za sve četiri varijante? Ako je tako, složit ćemo se. Jedan je jezik. Eto. Ali, ako je priča da jezik čuva, njeguje i baštini kulturu, biće i duh naroda… Eh, onda ništa od dijaloga. Svako svoje nek priča, na kojem god jeziku hoće, a ko neće, ima drugi sto iza ćoška kuće sa domaćom rakijom.

Od ghosta u gosta, pardon, gošću rezidencijalnog programa promovirala sam se primjedbom da je Vesna direktorica i šefica, da jezik odaje kako nacionalističku tako i patrijarhalnu (i svaku drugu) ideologiju. Da bez priče o ideologiji, nažalost, ne možemo. Iako smo se okupili kao pisci i spisateljice (zašto bi se moralo spisateljicu izvoditi iz pisca?!) i bez obzira što jezik koristimo da bismo se njime igrali i njime stvarali.

 

Kad smo došli u Blizikuće čudili su se što ja vozim. Ja kontala da stvarno jeste pohvalno da sam vozila cijelim putem od Sarajeva. A kad smo odlazili, shvatila sam da je čuđenje žensko a vozi.

Tako sam ja, vozačica, rokerica, jezičarka, mlada (razvedena) žena što voli starije muškarce, bila u Crnoj Gori. Kod kuće.

 

BORIVOJ GERZIĆ: Jedna uspomena na jezik i zajednicu

11 Oct 2015 / MOBILNA KNJIŽEV…

Prčimt’isa, tribalo je vrimena da se povratim od plemenskog života u Blizikućama. Uronio sam kao pojedinac, izronio posle pet dana kao pripadnik, tako nekako. Iako sada na pristojnoj udaljenosti od 550 kilometara i stotinu brda-šuma-dolina, još čujem sve te glasove!

BORIVOJ GERZIĆ: Jedna uspomena na jezik i zajednicu

Prčimt’isa, tribalo je vrimena da se povratim od plemenskog života u Blizikućama. Uronio sam kao pojedinac, izronio posle pet dana kao pripadnik, tako nekako. Iako sada na pristojnoj udaljenosti od 550 kilometara i stotinu brda-šuma-dolina, još čujem sve te glasove! Renatov tenor u mješavini zagrebačkog i lipog dalmatinskog dok sa donje terace Saletove kuće posmatra zalazak – oblake sklopljene u priliku koja čita drugoj prilici što leži i sluša. „A vidi strop /to je još jedan duguljasti mračni oblak/, prčimt’isa, kako mu polegao na glavu“, kaže Renatov tenor i ta gromka truba je, recimo, uvertira za kompoziciju preslušavanu narednih dana u kamenoj kući Blizikuće. Pamtiće se Renatove bezbrojne duhovite anegdote, njegova čitanja Arsenovih pjesama, njegov haiku o Ani Karenjini ili Džojsu s popevkom „jedan-dva“ na kraju (de-ka-den-ci-ja). Želimir Periš iz Zadra prvi put je došao „dole“, u CG (svidelo mu se, kaže), i u našem kružoku i pred publikom na čitanjima proze i poezije, zaslužio je titulu princa kolonije Blizikuće. Timbr njegovog glasa sa mekim š i ć svima se učavijao u glavu, kao i njegovi sjajni stihovi o zlu, i o dvojici prijatelja kojima se, svakom ponaosob, diže na tuđu ženu… Otov subotički bas, dok čita svoje tekstove, odzvanja kamenim sobama Blizikuća i kad njega nema, kao da ti likovi sa stranica i dalje okolo galopiraju, po zidovima. Jedne vječeri na teraci Otu je sjenka zida i koječega još pala preko pola lica i oformila turban – isti Atila bič, majku ti božju!, pomislih. Zamislite sad ta tri saglasja, Renatov, Želimirov i Otov (uz Vuletov sarajevski bariton – prerano otišao, a Ilija je ovoga puta bio solo-pjevač), a onda im dodajte Đorđov i Sašin raščavijani zvonki crnogorštački ton, koji se kao kamen kotrlja od Lovćena naniže, pa onda sizifovski povratak uzbrdo nazad (sve u slavu epa i kamena!). Preko svega toga, zamislite Katarinin koloraturni sopran (ona dolazi sa linije Beč-Beograd-Brisel-Crna Gora-Makedonija) koji je u večeri predstavljanja njenog projekta potekao kao neka fina rijeka preko tog istransko-zg/dalmatinsko-crnogorsko-i-ajde, zbog figure-vojvođanskog krša (uz skokoviti živopisni alt Mime Simić, kada bi bila prisutna). Dobićete melodiju, ma čitave kompozicije!, koja su nedelju dana odzvanjale u Blizikućama i našim glavama. Vatrene melodije zajednice, burne melodije jezika. Pošto je pojeden sav bolonjenze koji je Dena savršeno skuhao, a Vesna organizirala (i ne samo to!), te poslednje večeri za stolom, saslušavši naš orkestar i probudivši se načas iz svog ćutološkog dremeža – baš kada je Renato pričao jednu od svojih priča (recimo o mestobljustitelju, ma šta to bilo, ili o ostrvu u budvanskom zaljevu, koje je neko od nas u trenutku nadahnića nazvao „Ostrvo Palamude“) – rekao sam: Lepo skladate, narode.

 

Pa ovot’ nije ništ drugo do stara Juga!, pomislio sam vrativši se u svoju sobu, da se pakujem: finese i razlike u detaljima, različita gledišta kao bogatstvo zajednice i bogatstvo jezika, a ne predmet sukoba, prčimt’isa! Samo je falilo da odnegde, iz tavanice prekrivene nevidljivim kamerama Velikog brata, zasvira Hej Sloveni, presveta Marijo majko božija!

Patriotski apendix

Odgovori Crnogoraca koje sam gnjavio sa idejom o Sjedinjenim Srpskim Državama – Kada će se ujediniti Crna Gora, Srbija i Republika Srpska?

– Nije to važno, brate, važnije je kako ljudi ovde žive. (arheolog iz Bara)

– Ne znam ti ja to, i vaši i naši na vlasti su lopine. (taksista iz Budve)

– Kad Amerika odluči. (kafedžija iz Starog bara)

– Nikad, Crnogorci imaju veće čelo od ostalih Srba. (student iz Budve)

– Ma ovde ti, moj sine, nikog više to ne zanima. (baka iza pijačne tezge)

MIMA SIMIĆ: Što je zajedničko piscima?

12 Oct 2015 / MOBILNA KNJIŽEV…

Što je zajedničko piscima?

MIMA SIMIĆ: Što je zajedničko piscima?

Što je zajedničko piscima? Neki ispale roman u cugu ko rafal, pokose publiku, zauvijek se zakucaju u police svih kuća u svakom gradu, selu, svakom otoku. Neki pak jednu pjesmu hoblaju mjesecima, zbirku kratkih priča cijede godinama, agilno vode dnevnik s bilješkama za priče koje tonu. Neki čeprkaju po prošlosti, sjede u knjižnicama, ispipavaju reljefe rodnoga grada, istražuju povijest, rekonstruiraju je, recikliraju i nadograđuju; a neki bi je najradije spržili šutnjom, pola života bijesno grizu lance kojima ih veže za zemlju. Neki su pisci nacionalni, neki su urbani, neki su žene, neki bi bili najsretniji da se knjige objavljuju bez autorskog potpisa, da lebde u limbu, da se čiste u čistilištu od značenja, od prezimena i imena, da se svako obiteljsko stablo iščupa i presadi na Mars, ima vode, neće uvenuti. Svi ti ljudi okupljeni pod istim krovom, književne kolonije, razgovaraju kao da se razumiju, smiju se kao da se razumiju, piju kao da se razumiju. Ali nema dokaza, niti jednog, da govore istim jezikom. Ni hrvatski im nije isti, ni crnogorski, ni bosanski, ni srpski. Što je zajedničko tim ljudima, osim krova kuće u kojoj spavaju, ništa. A jer se zove književna kolonija, večerima se okupljaju i pripovijedaju, slušaju se ili sebe, poentiraju, smiju se šalama malo glasnije nego što treba (dok nam se koči vilica, čekamo svoj red). Bismo li se družili u dekoloniziranom svijetu, ili je svatko kolonija od jednog, pod krovom mjesta za samo jednog od nas.

Oktobar je, i ljeto samo što se nije svalilo u provaliju horizonta, zalazak sunca sjaji na zaslonu kineskog mobitela, a glasovi se u pozadini kao bikovski rogovi ukrštaju u razgovoru.

Kad se smrači, međusobno naglas čitamo priče kolega čija smo imena izvukli iz plastičnog šljema, tuđe priče na tuđim jezicima, pokušavamo pogoditi glas, ton i namjeru, sačuvati iz toga teksta nešto piščevo, onako kako smo ga, je, pročitali u tih pet dana razvlačenja zajedničkog krova nad kolonijom. (Svem trudu usprkos, u konačnici ipak zvučimo samo svoje.)

U mraku pred svitanje, dan prije odlaska iz kolonije, s brda silazimo do plaže. On, ja i pas. On je vajar, pas je mješanac. Hodamo stazom uz more, pa kroz tunel, a tamo iz polumraka iskače hotel, betonska metastaza u krajoliku koja se neumoljivo širi desetljećima, ni Tito je nije mogao zaustaviti. Hotel je usječen u brdo, valovit i nepregledan, otvorene ćelije tisuća soba i goli skelet vertikale dizala, grobnice za očajne izvoditelje radova. Jednoga dana, kad zabljesnu stakleni zidovi, kaže vajar, hotel će primiti sve slavenske pisce ovoga svijeta.

A, onda, stižemo. Jutro bridi iza brda, a mi smo pred nekakvim zidom, iskrzan je morem i vjetrom, prepun rupa. Omiljeno mjesto vajarevo. Prstima prelazimo po rupama i tražimo zrnje od metaka. Pas njuši zrak, miriše na svjetlo. Kratko zalaje. On hitro namješta stalak za kameru, pa kameru na stalak, i izoštrava. Svlačimo se i stanemo pred kameru, pred zid. Sunce prsne između bregova i bujica svjetlosti poteče prema nama; udara u senzor fotoaparata i tajmer okida. Na slici se grlimo.

I govorimo vajarski.

 

VULE ŽURIĆ: Daleko su Blizikuće

13 Oct 2015 / MOBILNA KNJIŽEV…

VULE ŽURIĆ: Daleko su Blizikuće

Ovaj tekst nastaje pod oblačnim nebom, pa ga treba otpočeti od sredine, da bi se do kraja stiglo pre nego što prve kapi ne kanu na tastaturu.

„Pokazaću vam plažu moga djetinjstva“, rekao je S. i pustio makinu da se kotrlja niz krš i mrš. O. i J(a) smo u ćutkanju ukačili da nam tek predstoji ono istinsko spuštanje, ako ne i uranjanje, te da je sletanje na pistu tivatskog aerodroma bio tek uvod u anatomiju geografije koje nema bez istorije, koja je pravi smrad ako u njoj nema ratova, mirova, itd.

Bilo bi dobro kada bi se život uvek odvijao poput serpentina. Polako. Uz stalnu opasnost da se skrljaš, bez obzira da li si krenuo dole ili gore, ka prevoju ili dolini, koja je, kako je odavno primetio Džon Ford, em zelena, em u njoj buja detinjstvo.

„Sada su tamo nešto betonirali“, S. je prekinuo moje planiranje šta bih mogao još da napišem pre nego što neki od nas trojice najzad progovori.

Makina se uparkilrala kao strpljivi kul konj, a mi smo nastavili ka nadmorskoj visini 0.

More je podrhtavalo od pomisli na samo sebe.

Moglo je sve, a nije moralo ništa.

Mi smo hteli da se okupamo u oktobru.

Pitajte Selfija.

Za razliku od nas, plaža je bila u tranziciji. Sezona je doživela fajront, ali su se svuda naokolo videli najdirektniji znaci kapitalizma.

Sve je koštalo.

Bilo je samo pitanje ko će to sve da plati.

U kombinaciji „Šalajka“ (roman za đecu pisca romana za đecu „Izviđači vidrinog jezera“) i Čehova, mali i nešto veći Rusi nastupali su u epizodi „Poaroa“ u kojoj nema ni zločina, ni belgijskog seronje, ali ima kazne, koja je sva bila u faktu da nema više detinjstva.

Jer nema više one plaže na kojoj je detinjstvo proveo S, iako smo bili na toj istoj plaži, na kojoj će provesti i starost.

Vreme nije prolazilo, O. i J(a) jesmo.

Bićemo stariji za sat i po kada S. najzad izroni iz mora i vrati se iz nesvrstanosti, samoupravljanja i bratstva i jedinstva na obalu NATO.

Na to smo O. i J(a) mislili, dok smo krišom gledali u njegov ribolovački šupljikavi torbak u kome se koprcao plen.

Torbak, ili kako se to već zove, beše prazan, ali i to ništa je bilo dovoljno da narednih večeri, još jednom upecani, pričamo ribolovačke priče o nečemu što nam se odavno izmigoljilo iz ruku i zauvek nestalo.

Isti osećaj praznine obuzeo me je dan kasnije, kada sam se spustio do početka plaže u Sutomoru.

Bio sam tu prvi put nakon jedanaest godina, ali to više nije bilo tačno.

Nikada pre nisam bio tu.

To čak nije bilo ni drugo mesto.

Mesta, to hoću sve vreme da kažem, nije više bilo. Ni jednog jedinog mesta nije više bilo.

I zato je O. svake noći spavao u stavu mirno, jer u je u detinjstvu bio vojnik, koji je čuvao sva ta mesta dok mu ih nisu oteli, sve vreme tvrdeći da mu ih, zapravo, poklanjaju.

Daleko su Blizikuće.

 

RENATO BARETIĆ: Blizikuće

14 Oct 2015 / MOBILNA KNJIŽEV…

RENATO BARETIĆ: Blizikuće

Smećkasto, otpalo i vjetrom donijeto lišće hrasta ispod stabala još malo pa dozrelih maslina. Napola zgužvana limenka piva bezobrazno odnekud bačena na slabo održavani travnjak i, uokolo, mnogo mora i neba, a u sredini Sveti Stefan koji bi, da je isti kao u mojoj mašti, morao sve vrijeme veselo poskakivati od vlastite ljepote.

 

Tako izgleda kadar s mojeg jedinog prozora ovdje, kadar nizbrdice ponad otvorenog mora, blago zamućen sivkastom mrežicom protiv komaraca i muha, protiv hrastovih umrlih listova i ljetos odbačenih limenki piva. Moglo bi se ovdje i pisati, čim se malo priviknem na prizor – pomislio sam čim sam ušao i spustio kufer. Stolić pred tim prozorom na ostakljenom balkončiću i udobna fotelja uz njega, pogled od otvorenog mora do oblacima okrunjene planine: može li bolje?

 

Čep prvog otvorenog piva podmetnuo sam malo kasnije pod nogu tog stolića, da se prestane ljuljati na svako slovo koje pritisnem. Odvikao sam se od spavanja na jastuku, pa si ovaj s kreveta podmećem pod guzicu jer fotelja – a nije da i dalje ne izgleda udobno – toliko propada da kuckati po tastaturi mogu jedino bradom ili nosom. Ovako je, s jastukom ispod trtice, ipak moguće, ali sad onaj pivski čep izleti ispod noge stola svaki put kad srednjim prstom pritisnem “enter” za novi redak, a pritišćem taj “enter” stalno jer prepravljam dijaloge u jednom scenariju.

 

Ne, ovdje ipak ne mogu pisati.

 

I užasno me nervira ona limenka piva na travnjaku: ni kiša ni vjetar niti muhe ne uspijevaju je već pet dana pomaknuti ni za milimetar, najradije bih noktima potrgao tu mrežicu protiv pisanja, pa još temeljitije zgužvao taj aluminijski cilindar i hitnuo ga što dalje iz vidokruga. A to ne mogu – ako ni zbog čega drugog, onda zato što ni sve ovdašnje dnevnice ne bi mogle nadoknaditi počinjenu štetu na toj mrežici.

 

A pisati moram. Ne zbog neke unutarnje potrebe (ta me odavno prošla) nego zbog vanjskog pritiska. To je ono kad ti struja, žena, voda, odvoz smeća, porezna uprava, knjigovođa, urednik, urednica, sin, kći, auto, ormar, zavod za mirovinsko osiguranje, režiser, domaćini, producent, zubarica i onaj s benzinske pumpe uglas zaurlaju: “Piši, majmune!!!”. A zaurlaju svakih pola sata, otprilike. Moram pisati, a tako mi je strašno neudobno, a još mi i koncentraciju razvaljuje ta ljepota kroz mrežicu, nepomičnoj konzervi unatoč.

 

Idem zato gore, u Saletovu kuću, tamo nam je ionako baza: Želimir i ja smo, na nižoj adresi, neka vrsta predstraže na putu do nje. “Književna kolonija”, kažu. A ja se ne osjećam ni kao kolonizator niti kao kolonizirani. Samo sam, eto, jedan iz kolone (kolonice, zapravo) pozvanih ovamo da razmišljaju, razgovaraju i raspisuju se o jeziku i zajednici.

 

“Jezik i zajednica”, rekli su, a ja još ljetos obećao doći, pa makar i ovakav, šepavo ćopav. Noga mi je nikakva (gadno zeznuo skočni zglob na ravnom asfaltu Topličinog venca, usred Beograda, na prvi dan ljeta…) ali jezik imam. I to kakav! Dvije su mi zubarice (oduvijek izbjegavam muške stomatologe, valjda računam da će žene biti nježnije) dosad rekle da imam neuobičajeno kratku – tu sad fali latinska riječ, a nije mi pri ruci anatomski atlas – tetivicu između jezika i dna usta, znate onu tanku nit koja jezik veže sa samim dnom usmenosti, imate je i vi. Kratka mi je i zato ne mogu nikome jako isplaziti jezik, ona mu ne da van. Ali zato on brže klepeće nego drugima, kao odrezani rep boksera. Jeste li znali da, od svih pasa, repom najbrže (ako mu je kupiran do iznad guzice) najbrže maše bokser? Istina je, ozbiljan sam, znam iz kviza: znanstvenici su koncentrirano izbrojali da bokseri kupiranog repa mogu zamahnuti i do 280 puta u minuti! Samo ako su dovoljno veseli. E, tako je nekako i sa mnom i tim mojim jezikom koji ima skraćenu vezicu s mojom usmenom zajednicom. Klepeće, brate, triput brže od tuđih. Pogotovo kad sam dovoljno veseo.

 

A u Blizikućama sam bio, bez obzira na trajnu bol u gležnju. I u Buljaricama isto tako, baš dovoljno veseo. Nema to veze s alkoholom, nema šanse (meni su nešto govorili o tome koliko sam piva popio, a oni, braćo, za isto vrijeme popiše skoro jednaku količinu rakije!) nego sa zajednicom. A zajednicu (s)tvore ljudi koji lako nađu zajednički jezik. I nasmijavaju jedni druge. I ne prave se ni pametniji niti važniji nego što jesu. I kurče se jedino dok igraju bilijar ili pikado.

 

Sad vidim da nije u igri samo jezik: evo, čini se da su mi i tetive na prstima kraće nego drugima, pa klepeću po tastaturi više nego drugima, barem ovima koji su se dosad ublogirali. Zato ću skratiti. Taksativno (da ne bude kao u onoj “gdje si bio – nigdje; što si radio – ništa”), što sam napravio u tih devet dana književne kolonije?

a) pričao i slušao i čitao istim jezicima

b) zaradio tri eura pobijedivši jednom na pikadu (sreća da bilijar nismo igrali za pare, bankrotirao bih!)

c) popio Nikšićkoga piva (duboki naklon sponzoru!) skoro isto kao onomad davno dok sam pola godine švejkovao u Trebinju

d) upoznao desetak ljudi kojima bih sutra mogao dati ključeve svog stana i auta, siguran da će o obome voditi računa kao da je njihovo

e) naučio mnogo, a i dalje nedovoljno, o Paštrovićima, za koje sam dotad tek bio nešto načuo

f) pet puta se (tri plus dva, ili dva plus tri, briga me) na rastanku izljubio s vršnjakom koji je ’91. bio na suprotnoj strani fronta – on s puškom, a ja civil – svojim novim prijateljem (Ana, pazi na njega, malo je kvaran ali puno vrijedi!)

g) malome, tek rođenome Vitu po ćaći poslao, oca mu očinskog, prvu knjigu koju će dobiti u životu

h) upoznao Čoku, kujicu mješanku i dvije identične mačke, čistokrvne sijamske blizanke

i) svima redom spominjao to da do 15. listobra/oktopada moram poslati aplikaciju za Tradukijevu i Krokodilovu jednomjesečnu književničku stipendiju u Beogradu, pa ćemo, ako bude sreće, tamo opet hrvatsko-srpski demokratski napredno zajedničariti, podbadati se i opet nešto suvislo raditi na najugodniji način koji nam padne na pamet.

j) još punu vreću koječega o čemu bi se dalo naširoko pisati ali, velim, sad se moram posvetiti toj aplikaciji. I svima onima koji sveudilj vrište: “Piši, majmune!”.

 

SAŠA LJUBIŠA: Želim mir

15 Oct 2015 / MOBILNA KNJIŽEV…

Prijatelјu moj, pjesniče i sapatniče, pišen ti ovo pismo… prosto popizdio od života, zatečen u stupi, obavijen (vidio si i sam) ko oblak nebom – obavijen ženom. I kažem ja njoj, ili ona meni – nebitno, u kakvom stupnju, u kakvom omjeru, u kakvoj stepskoj slobodi, u kakvom povjesnom trenutku, u kakvoj kućerini, u prijatelјevoj kolibi želimo… – nebitno, ali bitno i obavezno!

 

SAŠA LJUBIŠA: Želim mir

Prijatelјu moj, pjesniče i sapatniče, pišen ti ovo pismo… prosto popizdio od života, zatečen u stupi, obavijen (vidio si i sam) ko oblak nebom – obavijen ženom. I kažem ja njoj, ili ona meni – nebitno, u kakvom stupnju, u kakvom omjeru, u kakvoj stepskoj slobodi, u kakvom povjesnom trenutku, u kakvoj kućerini, u prijatelјevoj kolibi želimo… – nebitno, ali bitno i obavezno! u koliko bjeloj, čistoj, čistoj postelјi – ostrvu želim ostat s njom. Il ona sa mnom – nebitno. To mora bit, pjesniče moj, jedna od onih nijansi bjele – koja se graniči s svjetlošću. I biće, daće dragi Bog. Ja samo Želim mir.

No da ti ne dulјim i ne davim više s Nјom, pisaću ti o nečemu… proznom… Oš o koloniji?

Ovo, primjećuješ, opet nije priča o koloniji, jer… kako, ehmmm, kako da pričam o koloniji u mojoj rođenoj kući, kad ja u kući gotovo ne sretoh nikog bez Nјe? Kako to, pitaš?

Pa lipo, dobri moj, zagledan se ja svima u oči, Renatu, Otu, Bori, Vuletu, Iliji, Đorđu… pa evo i tebi Želimire, al u svih vas – taj njen pogled blag. Nјen, jebga. Ne znan kako se takve stvari uopće dešavaju. Biće da su riječi… e, daaaa! Ganule su me te riječi do u dno duše, no ja san, slušajući onu tvoju pijanu pjesmu… ja san te prijatelјu – prevario, na Nјu sam sve vrijeme mislio. No, mislin se, na kraju krajeva beš prijatelјa kog ne moreš varat sa ženom svog života a da ovaj ne popizdi, elem – sve vrijeme slušajući tvoj tanani vez – bulјio sam u oči boje blage… Izvini, no i te noći, dok si ćitao… tonuo san uz Te u Nјu. Jel to zlo? Bože sačuvaj. I fala ti, dobri moj, evo mi, vjeruj, suze ukraj oka, zbog tebe. Ili nje. Pa aj sad, nek neko kaže, pa makar se i Perišom zvao, nek kaže nebitno. A pazi sad:

                     Volim te. Ili nju.

                     E, nećeš ovo povjerovati, brate – svejedno; Želim svemiiiiiiiii…   …iiiiiiiiii…   …iiiiiiiiir.

 

16 Oct 2015 / MOBILNA KNJIŽEV…

ĐORĐE V. GREGOVIĆ: Blog mi pomogao

(fragmenti sa kolonije, o pričama koje nijesam napisao i koje nikada neće biti napisane)

BOG, VODKA I BUNJUEL

Da li je to bila priča, moj odgovor, odlomak razgovora, patetična predstava ili monolog zamiješan seoskom rakijom? Ne znam. Bora je prepričao Bunjuelov film Simon Pustinjak u dvije lake rečenice i sve je rekao. Ja sam rekao da postoji (gdje, u kojem folderu, za koga?) jedna moja priča čiji je naslov Bog, vodka i Bunjuel. Nedovršena priča i priča neispričana do kraja. Prećutao sam pred piscima da sam je pisao u ženskom licu, da sam pokušao da se radujem na taj jedinstveni ženski način.

PRIČA ZA DJECU I ODRASLE

Ko god može da postane čovjek vrijedi da pokuša, mada nije to baš lako. Držiš djevojčicu za ruku, držiš curu za ruku, držiš ženu za ruku, držiš staricu u naručju. Pelene će jednog dana zamijeniti bermude, iz bermuda ćeš ući u farmerke, farmerke će zamijeniti pantalone iz kojih ćeš ući u crno kruto odijelo u kovčegu.

U svakom slučaju, ideš pravo. Ti si jedini čovjek na svijetu.

DREAM BABY DREAM

Htio sam piscima da kažem da u ponavljanju (stihova, ritma, boje glasa) postoji neka suštinska normalost, antropološki trag, čak i poetika.

Dream baby dream

Dream baby dream

Dream baby dream

Come on and dream baby dream

Come on and dream baby dream…

Brus Springstin je ostao sam na stejdžu. On i neki čudni pianino. Kada sam prvi put čuo tu stvar, bio sam ošamućen – emocija, hipnoza, drhtanje kao tempo, glas. Naslućujem da mi je to izvođenje posebno važno, iako sam Springstina uvijek držao samo u svojoj orbiti a nikada do kraja na srcu. Stvorio je vrlo čipkast san od te pjesme – a san je tanana pukotina u vremenu i u ličnosti. Mogao sam satima da ponavljam te stihove i da čitanjem prisvojim priču, da to moje čitanje bude autentična priča. Htio sam jedne večeri na koloniji da im recitujem. Ali nijesam to učinio, i obećavam da jednom hoću.

 

EGZISTENCIJALNI BOL

Bio je tako mlad, nikada pre on nije osetio egzistencijalni bol, kaže Katarina.

SJEĆANJA POPAJA DOJLA (Francuska veza)

Do danas nijesam našao vremena da fino sjednem i napišem priču sa tim naslovom. Taj čovjek je bio ime i trebalo je samo da mu dodijelim sudbinu i prošlost. Tu počinje zaplet.

A da li znate ko je bio Popaj Dojl?

TAČKA SUSRETA

Pisci dijele riječi, anegdote, sinonime, sitne greške, trilere, haiku, izmišljanja, prisjećanja i sjećanja, scene, žargon, odgovore na pitanja koja nijesu ni postavljena. To su naši mali trikovi. Teorija odraza u ogledalu ipak funkcioniše. To mnoštvo izgovorenog, prepričanog ili dvosmisleno rečenog, to su ukrštene riječi koje se satima raspliću u krugu razgovora i noći, disonantno ili čak melanholično ponekad.

KARUZO

Mramorna, muzička kulisa književne kolonije, glas podijeljen među našim glasovima, ali jedinstven kao hladna sijenka iza nas. Što god to značilo.

AVANTURE MLADOG MUSTAFE

Vidio sam ovih dana kratku scenu u jedinoj trgovini u selu. Možda on nije bio Mustafa, a možda ni prodavačica nije bila u tom trenutku spremna na avanturu. Ali imao sam priču koju sam jednom zamislio. Na drugom mjestu.

BETON I GROŽĐE

Radnici se presvlače u magazinu velike betonske kuće sa čije pergole mirišu suvi grozdovi grožđa. Razgovaraju među sobom o parama, kladionici i lošem vremenu. Čujem ih na trenutak prije nego kolima pođem kući.

BATINA KUĆA

Kuća u ovom istom selu u kojoj je prema našoj početnoj zamisli trebalo da boravimo tokom trajanja kolonije. To je stari kameni dvorac umjetnika u kojem su oni, nesumnjivo doživjeli sreću. Sada se na istom mjestu desi ljubav između dvije mlade žene, između dvije sijenke.

VOJNIČKA PRIČA

A gdje si ti bio u vojsci, burazeru?

ALLEGRO MONTENEGRO

Vidiš kako se poslednji turisti sakupljaju na parkingu, vidiš curu koja pretrčava ulicu po pljusku, vidiš sliku obojenu divljim šipkom, osjećaš bistru noć i prohladnu, osjećaš miris soli u vazduhu, čuješ kišne kapi niz oluk, Italija je tamo na drugoj strani, u kolima više nema benzina.